subota, 18. studenoga 2017.

Zašto nam je čitanje tako važno?


U nekoliko kratkih poglavlja u knjizi  „Stotinu miliona sadašnjih sudbina“ David Brierley  govori o velikoj zabrinutosti zbog pada nivoa pismenosti u zemljama zapadnog svijeta. Ta je zabrinutost prisutna i kod nas, a sve je više roditelja i učitelja koji strepe nad svojom djecom boreći se za svaku stranicu pročitanog teksta školske lektire kao za jako vrijedan teritorij.  Zašto je strah od nečitanja tako velik, kad nam čitanje nije toliko egzistencijalno važno kao, na primjer, poznavanje informatike? Na što se točno odnosi spomenuti strah? Brierley kaže kako „u višim školama postoji zabrinutost da se čitaju previše laki tekstovi, što podriva učeničku sposobnost da čitaju izazovne tekstove kako bi razvili mišljenje“.  U našim srednjim školama ne čitaju se previše lagani tekstovi. Dapače, naši srednjoškolci čitaju teške i zahtjevne tekstove, ali većinu tih tekstova slabo doživljavaju ili ih uopće ne razumiju. Usuđujem se reći da je naše vrijeme puno krajnosti i da se to lijepo vidi u području recepcije teksta u školama. S jedne strane je imperativ postavljen pred učitelje da svojim učenicima sve pojednostave, učine zabavnim, interaktivnim, uzbudljivim, poticajnim. S druge strane, bez obzira na veliki trud učitelja da približe književnost svojim učenicima, često se dogodi da postignu vrlo malo da djeca zavole književnost.



Tekst kao hrana



Brierley je u poglavlju o čitanju usporedio čitanje s hranjenjem. I zaista, ako pogledamo kako izgleda karta svijeta po pitanju načina ishrane, vidjet ćemo da se u konzumentskim društvima hrana uzima ili kao brza hrana, između dvije obveze, ili  se u hrani uživa s društvom i obitelji, u posebnim i rijetkim trenucima.  Iako su mediji preplavljeni slikama zdrave i vrhunske hrane, većina ljudi u takvoj hrani uživa samo promatrajući te divne slike i sanjareći o njima.



Velika većina roditelja danas živi u trku između dviju obveza svoje djece. Djeca imaju sve manje vremena za sebe i mnogima dnevni raspored izgleda kao raspored poslovnog čovjeka. Sve je isplanirano, definirano. Malo je prostora za slobodnu igru, maštanje, opuštanje, za ono blaženo stanje uma u kojem se um odmara domišljajući se, analizirajući, predviđajući, kombinirajući, iznalazeći rješenja koja oduševljavaju duh. 



Da bi um preradio slike, ostanimo i dalje u metafori hrane, treba mu vrijeme u kojem će raditi svojom prirodnom brzinom. Odnosno, da bi naša djeca osjetila dobrobiti čitanja, trebaju vrijeme za čitanje i ono stanje duha koje mnoga od njih uopće niti ne poznaju. Takozvano „duboko čitanje“, o kojem govori autor knjige, nije samo intelektualno i analitičko – ono traži vrijeme za prepuštanje. Kako bih bila jasnija, usporedit ću čitanje s vođenjem ljubavi. Ako se želimo prepustiti drugoj osobi, za to nam je potrebno vrijeme i stanje opuštenosti u kojem ništa i nitko drugi ne postoji osim nas i čovjeka kojeg volimo, kojem se želimo bezrezervno posvetiti. Ako nam u tom trenutku zvoni mobitel, zove nas šef kojeg ne smijemo odbiti, već za pola sata moramo negdje biti.... možemo li se prepustiti?  Isto je i s čitanjem. Ono se, za razliku od slušanja glazbe, ne može obavljati uz nešto drugo. Čitanje traži čovjeka cijelog i vraća upravo onoliko koliko mu dajemo. Sa svakim čitanjem mi bolje upoznajemo značenja riječi u različitim kontekstima i to postaje neprocjenjivo bogatstvo. Bogatstvo, da, uzviknut će očajni roditelji koji su svjesni ove činjenice. Ali kako da ja to objasnim svom djetetu, kad ono u tome ne vidi bogatstvo?! Istina, kako to objasniti generaciji koja se rađa s mobitelima i kompjuterima...?



Književnost nije moguće nametnuti kao nešto smisleno, kao ni većinu stvari koje nisu nužne za preživljavanje. Trebamo znati koji je njezin smisao u vremenu u kojem živimo. Prema tome se onda postavljamo kao roditelji i odgajatelji. Književnost, kaže Brierley, treba promatrati „kao umjetničku formu čija svrha nije podučiti, kao što je to slučaj s udžbenicima, već oduševiti, tako da se čitalac može angažirati u procesu vlastitog razvoja.“  Kad uspijemo u djetetu probuditi ovo oduševljenje za ideje, misli, osjećaje, za raznolikost načina na koji nešto može biti izraženo u riječima, postigli smo svoj cilj. Nije važno jesmo li to oduševljenje postigli s lakim ili teškim tekstom. Važno je da ono postoji i da našu djecu osnažuje da idu hrabrije u život. Mnogi od njih nikada neće imati potrebe čitati zahtjevne tekstove. Ali to nije važno koliko čuđenje i oduševljenje koje možemo potaknuti otkrivajući značenje jednoga teksta.



Zašto je oduševljenje toliko važno? Zato što je svijet poput knjige, nepročitane knjige. Ako svoje dijete oduševimo za knjigu, pred svijetom će uvijek, i kao odrasla osoba, stajati kao pred otvorenom knjigom – pun iščekivanja, čuđenja, znatiželje. Neće se bojati otvoriti sljedeću stranicu. Odnosno, bojat će se, ali će taj strah lakše prevladati ako u njemu postoji sjećanje na prve trenutke provedene uz knjige, trenutke opuštenosti i sigurnosti u krilu odrasle osobe koja mu čita. To se oduševljenje može postići u svakoj životnoj dobi, ali uvijek je potrebno stvoriti preduvjete: atmosferu, zajedništvo, osjećaj  povezanosti s drugim u užitku dijeljenja tajne. Život je tajna. To je ono što uništimo kad književnom tekstu prilazimo analitički, a to se često radi u školama. Naša se djeca ne stignu nauživati priča, a već je važno znati stilske figure, strukturu priče te definirati pouke i poruke. Priča je puno više od objekta koji se može rastaviti na sastavne dijelove. „Biti bez priče znači biti izgubljen u beskraju svijeta koji se širi u svim pravcima“ kaže Brierley i na taj način ističe ono najvažnije za razumijevanje važnosti književnosti u našem vremenu. A koliko je malo potrebno da se danas čovjek izgubi u vrtlogu informacija koje se nude u masovnim medijima, ne treba isticati.



Pričajmo svojoj djeci priče da se nikada ne izgube. Uživajmo zajedno s njima u pričama koje čitamo ili slušamo. Otvarajmo uvijek nove stranice u životu. Radujmo se novim pričama. Neka nas divna linija djetinjstva prati kroz uživanje u pričama tijekom cijeloga života. Ostavimo sebi taj prostor slobode uvijek otvoren jer maštu nemaju samo djeca. Kod njih je najjače izražena. Svi smo sposobni za slobodu stvaranja u slikama i riječima. Ta sposobnost ne može se ocijeniti, ona nije akademsko postignuće. Književnost je poput života – ako joj priđemo s poštovanjem i radosnim iščekivanjem, darovat će nam se.



David Brierley rekao je kako postoji određena zabrinutost zbog pada pismenosti u našem svijetu. Iza ovoga slijedi pitanje smisla. Ako je naš svijet knjiga, koje stranice ljudi danas izbjegavaju? Što ne želimo ili ne možemo pročitati u suvremenosti? Postoje li tamna mjesta u svijetu značenja koja nam nisu dostupna? Tko smo? Gdje idemo? Koja je naša priča?



Upitajmo svoju djecu ova pitanja i budimo spremni hrabro se suočiti s odgovorima.

Promocija knjige Davida Brierleya: Stotinu miliona sadašnjih sudbina


Jučer je u Knjižnici Bogdana Ogrizovića, s početkom u 18 sati, odražana promocija knjige profesora Davida Brierleya, našoj javnosti poznatog po knjizi "Skriveno u vidljivom - razmišljanja jednog učitelja i njegovih trinaestogodišnjaka", koju je 2013. godine objavio IWP (Institut za waldorfsku pedagogiju). Promocija knjige najavljena je kao tribina pod nazivom "Obrazovanje između onoga što više nije i što još nije".

Autora je predstavila Lada Pekota Šanjug, organizatorica tribine i predsjednica IWP-a, koja je dala i kratak osvrt na značenje autora u vremenu traganja za dobrim rješenjima u području odgoja i obrazovanja. Važno je, kazala je Pekota, da Brierleyeva knjiga stvara kontekst za razmišljanje o obrazovanju kakvo želimo za svoju djecu. Ona ne nudi gotova rješenja, ali otvara perspektive. Za razliku od knjiga koje govore o obrazovanju kao o nečemu globalnom, Brierley jasno daje do znanja kako naše obrazovanje promatra u europskom kontekstu. Za njega je  europski duh puno više od  ekonomske i političke ujedinjenosti Europe. To je mogućnost za razvoj koja, kako kaže autor, ne postoji nigdje na svijetu, zbog tolikih različitosti zemalja ujedinjenih pod imenom Europa, u kojima opet postoji toliko različitosti koje tvore identitet svake pojedine zemlje. Europa je "kontinent različitosti u jedinstvu, kontinent kvalitete bogate nijansama i kontrastima". Brierley pokazuje veliko poznavanje europske povijesti i povijesti umjetnosti, ali i naglašenu svijest o važnosti poznavanja korijena iz kojih je potekla europska kultura i identitet onoga što danas nazivamo Europom. To je korijen na koji se oslanja obrazovanje, ali i jedan od razloga zašto se danas borimo s poteškoćom redefiniranja obrazovanja. Kako podučavati klasične predmete kao što su književnost i aritmetika na moderan način, tako da oni otvaraju kreativne potencijale naših učenika? Možemo li sačuvati tradiciju i odjenuti je u moderno ruhu, bez da je banaliziramo pojednostavljujući je do neprepoznatljivosti, u kojoj, govoreći metaforički, izdašna i kalorična hrana postaje fast food?
To su ključna pitanja našeg vremena, koja se ne tiču samo obrazovanja, već zahvaćaju i medije, kazalište, film, kao i druge segmente društvenog života, uključujući i međuljudske odnose.
U prvom dijelu knjige autor polazi od zvukova prošlosti i vodi nas kroz teoriju i praksu obrazovanja do današnjih dana. U drugom dijelu knjige su okupljeni radovi Brierleyevih učenika, napisani na neku od tema koje su se obrađivale u nastavi, a dio su velike arhive autora koja uključuje lekcije, diskusije, komentare i odgovore učenika. Te je radove, kako smo kasnije saznali, autor pronašao u vrijeme kad mu je bilo ponuđeno pisanje knjige o obrazovanju u Europi i bili su presudni da se na pisanje knjige odluči.

Dakle, Brierleyeva knjiga spaja teoriju i praksu, zaključila je Lada Pekota Šanjug i riječ prepustila Ivani Bašić koja je, kao profesorica književnosti koja se bavi biblioterapijom i učiteljica u osnovnoj školi, dala svoje mišljenje o trenutnom aktualnom problemu nečitanja lektira, povezujući taj problem s ulomcima iz knjige Davida Brierley koji govore o dubinskom i površnom čitanju. Bašić je ustvrdila da je naše obrazovanje puno krajnosti i neusklađenosti koje su svakodnevno vidljive u praksi. U dužem tekstu koji je napisala za ovu priliku koristila je metaforu hranjenja za ilustraciju praksi koje se danas provode u nastavi hrvatskog jezika i književnosti. "Takozvano "duboko čitanje", o kojem govori autor knjige, nije samo intelektualno i analitičko - ono traži vrijeme za prepuštanje", rekla je Bašić i istaknula kako se slaže s Brierleyem kad kaže da svrha književnosti nije podučiti, nego oduševiti, tako da se čitatelj može angažirati u procesu vlastitog razvoja.

Marina Tomić, profesorica glazbe i predstavnica izdavača, preuzela je riječ nakon Ivane Bašić i osvrnula se na vrijeme kad je Udruženje prijatelja waldorfske pedagogije donijelo odluku o prevođenju i izdavanju knjige. Tomić je rekla kako je jako važno da je ova knjiga izašla i da bi ona trebala biti sastavni dio edukacije svakog učitelja. "Knjiga nije jednostavna, nju ne možete čitati usput, nad svakom stranicom se možete zamisliti i nešto važno naučiti. Opet, ona nije dosadna i naporna, već je puna primjera iz prakse koji nam pokazuju što je sve moguće napraviti u radu s djecom, ako im se posvetimo", rekla je i napomenula kako bi bila nasjretnija da sva djeca svijeta budu zbrinuta tako da imaju pravo na obrazovanje.

Nakon uvodnih izlaganja autor knjige, David Brierley, predstavio je svoju knjigu u svjetlu zbivanja u posljednjih desetak godina, kad je u Europi došlo do velike promjene odgojne paradigme. Naime, sam je autor, kako je rekao, bio član mnogih stručnih timova koji su se bavili pitanjem kako unaprijediti europsko obrazovanje koje prolazi kroz velike poteškoće u posljednjih nekoliko desetljeća. Posebno je naglasio kako je važno imati na umu da je veliki raskorak između teorije obrazovanja i onoga što imamo u praksi. "Lijepo bi bilo da recimo danas, u petak navečer, naši učenici malo sviraju ili slikaju. I mi bismo onda rekli da potičemo kreativnost u školama. Ali kreativnost se tako ne potiče i ne samo kroz umjetničke sadržaje. Kreativnost znači moći stvarati nešto novo iz već postojećega i da bismo to postigli moramo razumjeti kako do toga dolazi", rekao je Brierley i tako nas podsjetio na našu svakodnevicu u kojoj se naša djeca bave brojnim aktivnostima, a i dalje imaju problem s kreativnošću. Autor je govori i o nastanku knjige koju je zamislio u dva dijela, kao spoj teorije i prakse, kako bi pokazao kako se ova dva područja mogu uskladiti. "Pitanje smisla, zašto nešto podučavamo, je ključno", rekao je Brierley i objasnio kako se danas borimo da vratimo obrazovanju u školama smisao. "Mi danas živimo u budućnosti, dok su prošle generaciju živjele u sadašnjosti. Najveća briga ljudi nekada bili su ratovi, epidemije i glad, dok je najveća briga našega vremena kako se pripremiti za budućnost. Zbog velikog razvoja tehnologije, koja samu sebe pretječe u inovacijama, događa se da mi svoju djecu pripremamo za poslove kojih u sadašnjosti nema, ali će u budućnosti postojati. Zapravo, pripremamo ih za nešto za što ni sami nismo sigurni što je. ..Mi smo bili generacija koja je uvijek nekoga za nešto krivila. Krivi su nam bili roditelji, politički sistem, tradicija. Danas mladi ljudi drugačije gledaju na učitelje i roditelje. Cijene to što smo tu za njih. Osjećaju određenu zabrinutost u vezi budućnosti i, ono što je još češće, a to je da su u rascjepu između onoga što bi htjeli i onoga što će im donijeti novac, sigurnost", rekao je Brierley, napominjući kako su danas srednjoškolsci i studenti duboko svjesni događanja u svijetu i utjecaja na njihov život. "Ali svi su oni svjesni, isto tako, da su nešto bitno izgubili, u odnosu na nekadašnje generacije", dodao je. "A što su to izgubili, na to pitanje moramo mi odgovoriti." S tim je riječima David Brierley, autor knjige "Stotinu miliona sadašnjih sudbina" završio svoje izlaganje o knjizi.

U kratkoj raspravi koja je uslijedila nakon autorovog izlaganja sudjelovalo je nekoliko gledatelja koji su postavili provokativna pitanja na koja je autor odgovorio vraćajući uvijek na pitanje smisla obrazovanja danas. Na taj način je zatvorena tribina "Obrazovanje između onoga što više nije i što još nije" koja je zainteresiranima donijela puno zanimljivih i novih informacija o smislu obrazovanja danas.

nedjelja, 23. travnja 2017.

"Mlada kapljica" Stanka Bašića na svom novom putovanju prema čitateljima -promocija knjige



U petak 21.4. u 18.30 sati, na dječjem odjelu Knjižnice Marina Držića (KGZ), održana je promocija knjige „Mlada kapljica“ pisca, pjesnika i novinara Stanka Bašića.

Goste je u ime knjižnice pozdravila knjižničarka Željka Krušlin, koordinatorica aktivnosti knjižnice. Autora je potom nadahnuto predstavila profesorica književnosti Josipa Mioč koja je okupljenim gostima iznijela i svoj doživljaj čitanja knjige. Naglasila je kako je u drugom čitanju ovu lijepu dječju priču doživjela snažno i, kako je napisala i u recenziji knjige, „autor nas je na trenutak otrgnuo od nas samih i ponudio nam jedan novi svijet u kojem vladaju neke druge vrijednosti i neka druga pravila igre, puno pitomija i iskrenija, negoli su ona među nama Zemljanima“.  Ivana Bašić predstavila je Mladu kapljicu kao junakinju smjestivši njezinu priču u kontekst junačkog putovanja, najstarije i najraširenije priče koja postoji u brojnim civilizacijama kao jedna od temeljnih obrazaca pripovijedanja. Glavna junakinja, malena kapljica vode, upada u razne avanture iz kojih izlazi izmijenjena – u ovom slučaju, ona mijenja svoj oblik od vodene kapljice do snježne pahuljice.  Autor je okupljenima predstavio vrlo zanimljivu priču o nastanku knjige temeljeći svoje izlaganje upravo  na priči o nastanku priče. „Mlada kapljica nastala je u deset dana, od 1. do 10. prosinca 1974. godine. Ni sam ne znam kako sam je napisao, priča je imala svoje zakonitosti, ona me je sama vodila. Sada, kad je ponovo čitam, pitam se jesam li je ja napisao.“, rekao je Bašić govoreći i o samom činu stvaranja kao o čudu, kakvo je i jedna obična kapljica vode. U vrlo bogatom govoru u kojem je ispričao i neke zanimljive anegdote iz svog djetinjstva, osobito o onim događajima koji su iziskivali veliku hrabrost i savladavanje prepreka, autor je istaknuo kako je sve ono čime se kao djeca zanimamo upravo jezgra svega što nas u životu kasnije zanima, pa i temelj našeg životnog putovanja.

„Ja sam kao dijete jako volio prirodu i sve poslove vezane uz zemlju i životinje. Ta me ljubav vodila prema nekim drugim područjima. Tako sam se bavio religijama, pratio sam sport, književnost, povijest, a evo sad se ponovo vraćam zemlji i svojim korijenima.“ Priča o Mladoj kapljici zapravo je univerzalna priča o cikličkoj izmjeni godišnjih doba, ali i života, koji se uvijek obnavlja. Tako je Bašić, pokazujući jednu zanimljivu znanstvenu knjigu o vodi, rekao kako je autor te knjige i sam rekao da nije moguće u jednoj znanstvenoj  formuli pokazati svu složenost jednog fenomena. „Tako mogu zaključiti da stvari nisu onako jednostavne kako nam se na prvi pogled čine. NI jedna kapljica vode, kao ni međuljudski odnosi, nije samo kapljica vode – ona je pravo čudo.“, rekao je Bašić i time zaključio ovu lijepu, zabavnu i inspirativnu večer u kojoj je publika aktivno sudjelovala uživajući u autorovim pričama, pročitanim ulomcima i pjesmama, humorističnim dosjetkama. Po završetku promocije, autor se dugo zadržao u razgovoru sa zainteresiranom  publikom, među kojom je bilo i onih najmlađih. „Mlada kapljica“ ovim je svečanim događajem krenula na svoje novo junačko putovanje prema svojim čitateljima, malenima i velikima.
"Slobodna Dalmacija" na današnji dan, 24.4., objavila je veliki članak novinara Ivice Neveščanina o Stanku Bašiću i njegovoj "Mladoj kapljici", koji možete pročitati na:  
http://zadarski.slobodnadalmacija.hr/4-kantuna/clanak/id/482089/radosno-cudo-zivota-sazeto-u-kapljici-vode



    

petak, 6. siječnja 2017.

Što smo radili u protekloj godini - ciklus radionica kreativnog pripovjedanja i čitanja



RADIONICE KREATIVNOG ČITANJA I PRIPOVIJEDANJA 

Vrijeme održavanja: u periodu od 21.9. 2016. do 15.12.2016.   
Mjesto održavanja: udruga Vestigium, Vrbani, Zagreb
Voditeljica: Ivana Bašić, profesorica književnosti

Izvješće o održanim radionicama u 2016. godini: 

U razdoblju od 21.9 do 15.12. održali smo deset radionica u udruzi Vestigium, uvijek u istom terminu, četvrtkom od 19.00 do 20.30 sati. U prve dvije radionice bavili smo se obiteljskim mitovima - razgovarali smo o počecima obiteljskih priča, o protagonistima i antagonistima zbog kojih su naše životne priče povezane u neraskidivi lanac obiteljske pripovjesti. Nakon kratkog zavirivanja u obiteljsku mitologiju, u sljedećih pet susreta čitali smo priče Raymonda Carvera  iz zbirke "O čemu govorimo kad govorimo o ljubavi" i razgovarali o njima, dajući svoje perspektive na događaje. U trećem tematskom ciklusu koji smo nazvali Zen priče o ljubavi i prijateljstvu bavili smo se zen pričama - razgovarali smo o povijesti zen priča, njihovom značenju i svrsi, čitali smo i razgovarali o pričama koje smo sami birali prema vlastitim pitanjima na koje smo tražili odgovore. 
Sudionici su o svakoj novoj radionici bili obaviješteni preko društvenih mreža. U radionicama je sudjelovalo 20 sudionika, koji su dolazili na pojedinačne radionice za koje su bili zainteresirani (nekoliko je sudionika redovitije posjećivalo radionice). Većinom su radionicu posjećivale žene  (18  žena i 2 muškarca).   

Raspored održanih radionica: 
21.9 Biblioterapijske radionice: obiteljski mitovi
6.10. Biblioterapijske radionice: obiteljski mitovi
13.10. Radionice kreativnog čitanja i pripovijedanja: čitamo Carvera i pričamo o ljubavi 
20.10. Radionice kreativnog čitanja i pripovijedanja: o čemu govorimo kada govorimo o ljubavi
27.10. Radionice kreativnog čitanja i pripovijedanja: o čemu govorimo kada govorimo o ljubavi
10.11. O čemu govorimo kada govorimo o ljubavi
17.11 O čemu govorimo kada govorimo o ljubavi
24.11. Zen priče o ljubavi i prijateljstvu
8.12 Zen priče o ljubavi i prijateljstvu
15.12.  Zen priče - blagdanska radionica 

Junačko putovanje Mlade kapljice- nova knjiga u izdanju Balans centra



Stanislav Bašić: Mlada kapljica, Balans centar za logopedagogiju i biblioterapiju, Zagreb, 2016. 

 

"Opisujući životni  put Mlade kapljice, priča govori o temeljnim životnim vrijednostima i odnosima: o prijateljstvu, odnosu s majkom, iskrenoj i bezuvjetnoj ljubavi, nesputanoj dječjoj igri bez koje nema sretnog djetinjstva, dječjoj radoznalosti i nestašluku te potrebi za istraživanjem i otkrivanjem novog i nepoznatog. Ustrajnost u namjeri da se glavna junakinja domogne cilja i ostvari svoje želje, bez obzira na žrtvu i odricanje, dokaz je da snaga upornosti i želje neupitno pobjeđuje i donosi istinsku sreću i uspjeh."  
                                                Josipa Mioč, profesorica hrvatskog jezika i književnosti 

Mlada kapljica Stanka Bašića druga je knjiga u biblioteci U potrazi za smislom koju je otvorila knjiga istog autora pod naslovom Kršćanstvo i new age, objavljena 2015. godine.  Ova duža bajkovita pripovjest prikazuje putovanje glavne junakinje, Mlade kapljice, od rijeke Trebižat u Hercegovini preko Neretve do otoka Hvara. Glavna junakinja je kapljica vode koja se odvojila od svoje majke i upala u neprilike kroz koje je morala sama proći, kako bi  odrasla, sazrela i vratila se kući. Mlada kapljica putem stječe prijatelje koji joj pomažu da prebrodi neke na prvi pogled nepremostive prepreke. U svemu što prolazi ona, kao prava junakinja, upoznaje svoje slabosti i snage, ali i snagu prijateljstva i ljubavi. 

Sve su zgode Mlade kapljice popraćene realističnim ilustracijama akademske slikarice Martine Tomić koje upotpunjuju doživljaj stvarnog zbivanja pored bajkovitog i simboličkog sadržaja teksta koji kod čitatelja otvara niz mogućnosti za stvaranje unutrašnjih slika. Tekst je napisan jednostavnim jezikom bliskim djetetu: prevladavaju slikoviti opisi prirode, dijalozi među likovima su jasni i razgovjetni, tako da čitatelj može na osnosvu samo nekoliko replika stvoriti jasan karakteran portret svakog lika.

Osim elemenata junačkog putovanja koje je fabulativna okosnica priče, pripovjetka odražava povezanost prirodnih ciklusa izmjene godišnjih doba i unutrašnjih preobrazbi glavnog lika, jer Mlada kapljica svoje putovanje započinje ljeti kao vodena kapljica, da bi se na kraju putovanja, u zimu, pretvorila u divnu pahuljicu snijega koja pada na lice zajapurene djevojčice. Vanjska preobrazba dogodila se kao posljedica unutrašnje preobrazbe koja je čvrsto odlučila uspjeti, vratiti se kući netaknuta, očišćena od svih strahova i suvišnosti. "Izbaciti iz sebe sve strahove, sve suvišnosti, sve što smeta, što sputava i što ne da rasti van sebe, van svojih određenih granica. Biti mala ogromnost, zadivljena, snažna i očišćena! Imati veliku unutarnju snagu, veliku ljubav i - plesati, plesati...u pohvalu, u slavu!" Princip nade duboko je utkan u priču, osobito u trenucima najvećih opasnosti jer upravo tada Mlada Kapljica najviše misli na one koje voli, što je motivira da ide dalje.

Ova prekrasna priča koja može zadovoljiti interese djeteta i odrasle osobe naglašava duhovne i ekološke vrijednosti. Sadržaj je istovremeno metaforički univerzalan, ali i čvrsto utemeljen u stvarnosti krajolika, pa se može iščitavati s užitkom kao putovanje stvarnim svijetom ispunjenim širokim značenjem koje prelazi okvire materijalnog i zalazi u područje duhovnog.

Mlada kapljica Stanislava Bašića priča je o odrastanju kakvo prolazi svako dijete u prvim koracima stjecanja samostalnosti, tako da svaka nova avantura donosi i novu kvalitetu u život glavne junakinje - oblikuje je u osobu koja u konačnici osjeća svoju vlastitu snagu, iako zadržava u sebi ono izvorno dječje, neiskvarenu životnu radost, u ovom slučaju dodatno ojačanu novostečenom snagom.

Ili, kako u recenziji knjige kaže profesorica Josipa Mioč, radi se o "zanimljivom proznom štivu namijenjenom djeci i svima onima koji imaju sreću uvijek ostati dijete i djetinje se veseliti malim stvarima."  

Ivana Bašić  

utorak, 8. studenoga 2016.

Treći broj časopisa Logosfera izašao iz tiska



PRAPOVJERENJE, LJUBAV I DUHOVNOST 

Izašao je treći broj časopisa Logosfera kojeg izdaje Hrvatska udruga za logoterapiju (LOGOS) u kojem su svoje viđenje prapovjerenja, duhovnosti, ljubavi i oprosta iznijeli u zanimljivim člancima bivši i sadašnji studenti studija logoterapije. Kako su autori tekstova raznih struka, tako je i viđenje osnovnih logoterapijskih pojmova, prelomljeno kroz prizmu njihovog iskustva, važan doprinos  razumijevanju duhovne dimenzije čovjeka. 

Tako je, na primjer, romanopisac i kolumnist Krešimir Butković napisao zanimljivi tekst pod nazivom Vatra duhovnosti u kojem govori o važnosti duhovnosti u liječenju smislom, o predavanju i molitvi kao praksi prapovjerenja. "Duhovnost proizlazi iz neposrednog povjerenja, iz bezuvjetnosti, iz potpunosg predanja.", kaže Butković. U tekstu pod nazivom Njegujete li svoju žirafu doktorica Renata Kokotović govori o prednostima nenasilne komunikacije i o govoru srca kojeg se može slikovito prikazati kao govor žirafe koja iz svoje visoke perspektive vidi stvari cjelovitije, za razliku od kojota koji simbolizira hladni optužujući govor, nerazumijevanje, prosuđivanje, kritiziranje. Autorica naglašava kako  svaki dan možemo izabrati svoje misli, emocije, stavove i ponašanje pa u skladu s tim i govor žirafe ili govor kojota.  Lucija Krakan piše o ljubavi kao odluci s kojom idemo kroz život spremni na podnošenje patnje, ako je to potrebno. Izvješće s Drugog međunarodnog kongresa logoterapije vrlo je detaljno iznio teolog Martin Kajtazi koji je napisao i zanimljiv intervju s dr. Ivanom Štenglom. U tekstu pod nazivom Oprost i zašto oprostiti logoterapeutkinja Maja Mulović govori o oslobađajućoj snazi oprosta referirajući se na neka važna mjesta iz područja filozofije, psihologije i teologije. O junačkom putovanju kao metafori prolaska kroz krize piše profesorica književnosti Ivana Bašić koja donosi i tri verzije Homerove Odiseje koje nam prikazuju kako se odluka za nešto ili protiv nečega može reflektirati na ishode životnog putovanja. Grafička dizajnerica Magdalena Krpina piše o duhovnoj dimenziji ljubavi kao o zlatnom rezu "koji se opisuje  kao kompozicijski zakon u kojem se manji dio odnosi prema većem kao veći prema cjelini". O logoterapiji i vjeri piše pater Mijo Nikić. O tome kako izaći iz depresije piše Lucija Fusić koja u istoimenom tekstu govori o tome koliko i na koji način vjera može pomoći pri izlasku iz depresivnih stanja. O koristi logoterapije u svećeničkom služenju piše Viktor Grbeša koji iznosi svoja osobna iskustva. Anita Dučkić Sertić piše o duhovnosti kao resursu obiteljske otpornosti u kriznim i stresnim situacijama. U tekstu pod nazivom Glavotok  Tanja Zudenigo na vrlo poetičan način prikazuje boravak prethodne generacije studenata logoterapije na Glavotoku, na otoku Cresu. 

Predgovor ovom broju Logosfere, kao i u prethodna dva broja, napisala je dr. Cvijeta Pahljina, voditeljica studija. U njemu govori o prapovjerenju kao o prirodnom porivu svakog bića da se nada, vjeruje i predaje se životu. "Misao da Netko bdije nad nama, da nam Netko tko u svakom trenutku zna kako smo i što nam se događa pomaže koračati naprijed.", kaže Cvijeta Pahljina i obrazlaže smisao prihvaćanja patnje kao sastavnog dijelića mozaika našega života. "Prepovjerenje nije racionalno, ono nije rezultat odgoja u porodici, školi, društvu. Prapovjerenje ima korijene u našem iskonskom sjećanju na izgubljeni raj. Ono je jednostavno dar, koji smo dobili, dar koji imamo u svojim dubinama, treba samo zaplivati u te dubine."

Na kraju ovog borja Logosfere čitatelj može pronaći logosmjerku, premetaljku i kviz na temu logoterapije. Na kraju, kao posljednje ali i ne najmanje važno, pojavljuje se telst Phila Bosmansa koji govori o jeseni kao vremenu razumijevanja veličine i snage života, zahvalnosti, okupljanja i darivanja.

Ako bismo trebali podvući zajednički nazivnik brojnim i vrlo različitim tekstovima, mogli bismo reći da ih sve obilježava istinsko nastojanje njihovih autora da osnovne pojmove logoterapije povežu sa svojim životnim iskustvima, profesionalnim i intimnim. Tako se možemo uvjeriti kako je logoterapija zaista primjenjiva u raznim područjima, jer su njezine duhovne pretpostavke takve da zahvaćaju u svaki segment čovjekovog života, intimnog i profesionalnog, povezujući ga u biće cjelovito i dostojanstveno u svakom trenutku svoga života.   

Ivana Bašić 

nedjelja, 6. studenoga 2016.

Junačko putovanje kao metafora prolaska kroz krize - logoterapijski osvrt na junačko putovanje-



JUNAČKO PUTOVANJE KAO METAFORA PROLASKA KROZ KRIZE



               -logoterapijski osvrt na junačko putovanje-

"Jači je mali Jaglenac u svojoj spokojnosti nego sva zloba i mudrost Kitež planine. "
Ivana Brlić Mažuranić: "Priče iz davnina"

"Tko traži cilj, ostat će prazan kad ga dosegne. Tko pak nađe put, cilj će uvijek nositi u sebi."  
Nejc Zaplotnik: "Put"

Autotranscendencija i junačko putovanje 

Junačko putovanje počinje kada osoba, slučajno ili nošena znatiželjom, upada iz poznatog u nepoznato te prolazi razne prepreke kako bi se ponovo vratila u stanje ravnoteže. Prema J. Campbellu, to je priča koja stoji u osnovi većine bajki i mitova cijeloga svijeta, pa je ovaj autor naziva monomitom. Prepreke su često vrlo naporne i teške, ponekad su i preteške za jedno ljudsko biće. U takvim trenucima junaku u pomoć priskaču pomoćnici sa svojim sposobnostima i znanjima. Pomoćnici su sile dobra koje stoje uz junaka. Sile zla pokušavaju mu nauditi i spriječiti ga da dođe do svog cilja. 

Iako je junačko putovanje jednostavna formula po kojoj su ispričane brojne priče, junaka ima koliko i različitih rješenja po kojima dolaze do svoga cilja.  Rješenja nisu univezalna, svaki junak pronalazi svoje, posebno rješenje. 

Svim junacima je zajedničko to da se ne predaju očaju nego uvijek idu dalje, kakve god bile prilike. Probleme razrješavaju kako im dolaze, tragajući za najboljim rješenjem. Unutrašnje dileme im kratko traju i uspijevaju ih nadvladati vedrinom duha, razumom ili željom srca. Junak je čovjek koji nadvladava svoju patnju vjerom u smisao svega što se događa. Govoreći jezikom logoterapije, junak je čovjek koji dobro poznaje pojam autotranscendencije. 

Autotranscendencija je duhovni pojam jer jedino duhom možemo doseći prostore izvan naše sadašnjosti. Kako bi čovjek nadišao patnju, potreban mu je smisao. Čak i kad mu nije dostupan, smisao je stvar odluke, naše osobne odluke. Vjerujemo da nešto možemo ili da će se nešto dogoditi. Vjerujemo da je sve u našim životima povezano, čak i onda kad nam se čini da smo iznevjereni i napušteni. To je smisao. S gubitkom vjere u sebe ili vjere u mogućnost ostvarenja nečega lijepog, kao što su ljubav, sreća, zadovoljstvo, blagostanje, mir, čovjek gubi mogućnost autotranscendencije i pada u ponor besmisla. Kako nadići besmisao kad se on pojavi? Frankl govori o trenutnim životnim zadaćama koje moramo obaviti kako bi hodali prema smislu. 

Junačko putovanje i prapovjerenje 

Trenutne životne zadaće u bajkama i mitovima su upravo zadaci koji su stavljeni pred junake. Iako izgledaju nerješivi na prvi pogled, jer nije jednostavno npr. pobijediti troglavog psa, preplivati rijeku punu zmija, prosijati punu žitnicu brašna za jednu noć, sašiti najljepše odijelo u dva dana, proći Scilu i Haribdu, pobijediti jednooko čudovište i tome slično, junaci ih ipak nekako uspijevaju savladati. Junaci gotovo uvijek bez razmišljanja pristupaju rješavanju ovih zadataka iako im izgledaju teškima. Upuštaju se u njihovo rješavanje, ne očajavaju. Kao da vjeruju da je rješenje nekako moguće i da je baš smisao u tome da vjeruju u rješenje. Znaju da je samo tako moguće doći do cilja, do konačnog rješenja, do mira i ravnoteže. Njihova snaga je, ako govorimo jezikom logoterapije, u osjećaju prapovjerenja koje ih čuva od malodušnosti i odustajanja. Iako konačno rješenje nije u njihovim rukama, oni idu dalje, s povjerenjem u dobar ishod. Ili, bolje rečeno, ne bježe od zadataka koji dolaze pred njih. Neki vjeruju u Boga, neki u sebe, neki u sile prirode. Neki jednostavno nekoga vole i žele ga ponovo zagrliti. 

Ponekad se junak ne može ni po čemu mjeriti sa silama koje ga okružuju a nisu prijateljske. Ali on u sebi nosi, na primjer, vedrinu duha koju ne dotiče strah za buduće događaje. Najljepši primjer takvog  junaka je bratac Jaglenac iz pripovjetke Ivane Brlić Mažuranić "Bratac Jaglenac i sestrica Rutvica" koji ima takvu blagost koja nadilazi sve silne pojave ("Jači je mali Jaglenac u svojoj spokojnosti nego sva zloba i mudrost Kitež planine.") Iako putem dobiva i pomoćnike, Jaglenac je upravo samome sebi najbolja pomoć jer on ne vidi nepoznato kao nešto zastrašujuće. Najjača sila u nama samima je zapravo malo dijete koje je spokojno, mirno, osjeća povjerenje. To je ono prapovjerenje o kojem govori logoterapija, osjećaj da je uvijek dobro jer se za nas uvijek netko brine. To je osjećaj da nismo otkinuti i bačeni, prepušteni, izolirani, zasužnjeni, odvojeni nego povezani, voljeni, podržani, nošeni, obgrljeni, slobodni. Pripadanje znači slobodu. Povezanost i ljubav čovjeka liječe, ozdravljuju.
Ponekad nas bolesti i životne krize dovedu u duboku vezu s nama samima. Tada ne možemo pred sobom lagati, moramo se suočiti s najdubljim strahovima, bjegovima, svojim mogućnostima, željama, snovima. Moramo pogledati u oči sami sebe i s ljubavlju se prihvatiti, kakvi god bili. I odatle krenuti dalje. Mijenjati se. Ići prema svome cilju. Pronaći svoj put. 

Junačko putovanje govori o zauzimanju pozitivnog stava prema teškoćama s kojima se susrećemo u životu, a taj stav proizlazi z duboke vjere u dobre namjere svemira, Boga, prirode. Na kraju krajeva, prapovjerenje je povezano s dubokom vjerom u dobrotu, kao životni princip. Onaj tko vjeruje u dobro, stoji na njegovoj strani i čini sebi i drugima dobro.  

Junačko putovanje i odrastanje 

Junačko putovanje je inicijacija u zrelost duše. Izdržati nelagodu, istrpiti uvredu, izdržati bol i patnju, vjerujući da će ta bol, ta patnja i ta neugoda imati smisla za nekoga ili nešto izvan nas samih, to je put u osvajanje ljudske duhovnosti. Priznati da je patnja bez smisla, da moja trenutna životna situacija nema smisla, znači priznati sebi poraz i odustati od sebe. Čovjek nikada ne smije odustati od sebe.
Jeste li primijetili da nas život uvijek stavlja u slične situacije. To je zato što ih moramo razriješiti. Sada i ovdje. Bijeg od jedne osobe neće nam pomoći da izbjegnemo susret sa sobom. Prije ili kasnije morat ćemo se odlučiti za sebe i suočiti se s nečim u čemu moramo probati reagirati drugačije nego što smo do sada reagirali. Do sada smo bježali. Sada to više nećemo raditi. Do sada smo govorili kako su te lijepe stvari za nekoga drugoga. Sada ćemo prestati to govoriti i prihvatit ćemo da su te lijepe stvari i za nas stvorene. Do sada smo sve previše ozbiljno doživljavali. Sada ćemo se probati svemu nasmijati i zauzeti manje grčevit stav prema situaciji u kojoj se nalazimo. Do sada smo se opirali. Sada ćemo se prepustiti. Do sada smo bježali od užitka. Sada ćemo uživati. Do sada smo kritizirali. Sada ćemo prihvaćati. Do sada smo izbjegavali odgovornost. Sada ćemo je preuzeti. Do sada smo drugima davali previše moći u svojim životima. Sada ćemo je dati sebi. I tako dalje.
Mnoge su inicijacije označene kao ponovni prolazak kroz maternicu, kroz tunel pun tame, krvi i tjeskobe. Taj uski put, o kojem govori  Krist, neminovan je za unutrašnji razvoj. To je ona neugodna tjeskoba koju ćutimo kao da bi najradije iskočili iz svoje kože. Ali nećemo to napraviti. Ostat ćemo na svom svetom tlu. Nešto nam nije ugodno, ali ne znamo zašto. To ćemo probati promijeniti, ali ako ne ide, slušat ćemo svoje potrebe i krenuti dalje. Uski put kojim se ide u duhovnost nije ništa drugo nego priznavanje samoga sebe. Ponovno rođenje sebe samoga. 

Junaci uvijek susreću svoje slabosti u vidu ljudi (ili personificiranih sila prirode) na koje nailaze putem. Neprihvaćanje, kritiziranje i odbacivanje znače odbacivanje onih dijelova ličnosti koje ne volimo, preziremo, sramimo ih se. To možemo lijepo pratiti kroz priče. 

Dorothy je putem do Čarobnjaka iz Ozza susrela Limenog, Strašilo i Plašljivog Lava. Limeni je bio napušten u šumi jer mu je zarđalo srce. Strašljivi Lav nije bio svjestan svoje snage. Strašilo je mislio da nema kičme. Da ih je Dorothy odbacila, propustila bi priliku da se u sebi susretne s kukavičlukom, zatomljenjem emocija, beskičmenjaštvom. Da se sramila tih dijelova svoje osobnosti, oni nikada ne bi dobili priliku razviti se i integrirati se u cjelinu njezine ličnosti. Istovremeno, te su slabosti, kako su se razvijale, postajale njezini najbolji prijatelji na putu do čarobnjaka iz Ozza.    

Odrastanje znači prihvaćanje samoga sebe. Onako kako bi nas prihvatio brižan roditelj pun ljubavi. To znači da u svakome čovjeku, ma kako nam on odbojan ili nesimpatičan na prvi pogled bio, vidimo sebe. Prihvaćanje ne znači opravdavanje svega ili nekritičko pristajanje uz nešto. To jednostavno znači da vidimo ono što jeste i da smo na miru s tim. 

Junačko putovanje i preuzimanje odgovornosti za sebe/prkosna snaga duha
-tri verzije Homerove "Odiseje" -  

Psihička cjelovitost ovisi o tome koliko poznajemo i volimo sebe, koliko smo integrirani i koliko smo odluka za sebe donijeli koje će nam omogućiti osobni rast i razvoj. Preuzimanje odgovornosti za vlastite misli, osjećaje, odluke i izbore početak je izlaska iz svake osobne krize. Nitko drugi ne može nas voljeti koliko mi volimo sami sebe. Niti nas itko drugi može toliko uništiti koliko možemo uništiti sami sebe. U svakom je čovjeku velika snaga života i smrti, Erosa i Thanatosa,  i svaki čovjek odlučuje za sebe kojoj će se strani prikloniti u nekim životnim trenucima. Prebacivanje odgovornosti na druge u trenucima krize znači odricanje od vlastite snage. Priznavanje vlastitih želja i potreba, vrijednosti i ciljeva put je prema izlasku iz krize. 

Zamislite Odiseja koji na početku svog putovanja odmah traži krivca za svoju situaciju. Tko je kriv što se njemu zamjerio Posejdon i odlučio ga nagoniti preko mora, dok ga ne uništi?
1.      U prvoj verziji Odisej krivi samoga sebe odmah na početku (jer zaista i jeste on uzrok toj nevolji) i izjeda samog sebe osjećajem krivnje, samooptužujući se, govoreći sebi kako je glupan jer je tako nešto sebi dopustio, a znao je da neće biti dobro ako prevari Posejdona..optužuje se i sebi predbacuje, vrijeđa samoga sebe jer je bio kreten pa izgubio mogućnost povratka i tako dalje. U toj verziji Odisej uništava samog sebe samooptužbama i tako gubi dragocjenu energiju za borbu s novom situacijom. Gubi tako iz vida cilj i slabi svoje snage, a pri tome sebe i paralizira u djelovanju jer samooptuživanje djeluje poražavajuće. 

2.      U drugoj verziji Odisej krivi druge za svoje stanje. Najprije krivi više sile, koje ne može niti pohvatati razumom, ali osjeća kao da su se urotile protiv njega (i jesu!) i odmah sebi predbacuje kako se on s tim silama ne može boriti jer su jače od njega. Tako opet slabi sebe i jača moć sile koja mu se zamjerila. Naravno, što je u svojim očima manji, to je veća sila koja ga progoni. Zato Odisej traži pomoć jer se osjeća maleno, jadno i bespomoćno, a Posejdon u njegovim mislima dobiva dimenzije nečeg nepobjedivog. Odisej tako pod teretom osjećaja nemoći odustaje od borbe. Ostaje u Troji i gubi smisao jer nije niti pokušao doći do kuće. Ubija se nakon nekoliko godina jer ga previše tišti savjest i osjećaj besmisla. 

3.      U trećoj verziji Odisej ostaje na brodu i zapošljava jednoj nestručnog mornara kao neku vrstu terapeuta koji ga sluša kad zapadne u krize. A najveće krize ima kad mora donijeti odluku kojim smjerom krenuti dalje. Ponekad mornara pita za savjet što i kako dalje i ovaj ga svajetuje najbolje što zna i može, kako bi sačuvao živu glavu, iako je svjestan da nije kapetan i da ne može znati bolje od Odiseja samoga. S vremenom posada gubi povjerenje u svog vodiča, na brodu izbija buna zbog osjećaja dezorijentiranosti i na kraju se mornari podijele na one koji su na strani Odiseja i na one koji ostaju na strani mornara koji je davao savjete. Brod se raspadne i putovanje završi tragično, posada se međusobno pobije. 

A sada pogledajmo kako izgleda konstruktivno rješenje. 

Odisej se zamjerio Posejdonu i ovaj mu se osvetoljubivo zarekao da se neće vratiti kući putuje li morem. Odisej nije imao druge jer je na moru njegov rodni otok, Itaka, do kojeg želi stići. To je njegov cilj. Odisej želi ponovo vidjeti, nakon deset godina ratovanja, svoju ženu i dijete. Zato kreće na putovanje koje će trajati deset godina i na kojem će se susresti s brojnim preprekama. Neke su ga prepreke zaustavile na više godina, ali kad bi se "osvijestio" krenuo bi dalje. Vodi se razumom, ne predaje se strahu, smiren je i racionalan čak i u situacijama kad ostali gube razum i predaju se sirenskom pjevu neke prolazne ljepote. On uvijek ima ispred sebe jasan cilj. To je njegova obitelj. Ne razmišlja o tome "što ako.." i ne predviđa negativne scenarije. Jednostavno vidi stvarnost takvu kakva je i pokušava razriješiti probleme najbolje kako može. Iza toga nastavlja dalje. Vraća se kući s tek nekoliko mornara,ali ostvaruje želju svoga srca. 

Odisej je deset godina lutao morima, nalazeći se u teškim situacijama, nošen idejom povratka kući. Ako mislimo da mu je bilo lako, to je samo zato što je njegovo putovanje završilo sretnim ishodom. Čak i da nije uspio, njegova duša bila bi mirna, jer je vjerovao u svoje vrijednosti i borio se do kraja, najbolje što je znao i mogao. 

Junak je samo čovjek. To ne treba zaboraviti. On nije božanstvo. Nije nepovrediv, vječan, nesalomljiv. Pun je straha, patnje, loših misli, bola, tjeskobe. Ono što ga razlikuje od ostalih je to što se uvijek trudi nadvladati loše u sebi i kretati se prema svjetlu, imajući u vidu da uvijek postoji rješenje svake situacije. 

Zbog prkosne snage duha motivirane ljubavlju prema drugima i poštenim odnosom prema sebi i svojim osjećajima, junak dobiva najveću bitku - protiv samoga sebe. Tako se pridružuje povorci onih koji svojim svijetlim primjerom svjedoče o ljepoti ljudskog duha. Čovjek je smrtan ali u ovom životu ima priliku vjerovati u dobro i zastupati kulturu života. 

Upravo zato junačko putovanje, ispričano u tisućama priča diljem svijeta, izražava jednu od najdubljih istina u čovjekovom životu -  da se, usprkos svemu, ili baš zbog toga, sve može osvojiti, nadići, prevladati. Naravno, ako čovjek vjeruje u smisao svega postojećeg. 

Ivana Bašić