četvrtak, 16. veljače 2012.

Razmišljanja nakon čitanja - Damir Miloš: "Bijeli klaun"

Svi smo barem jednom u maškarama bili kostim klauna. Reći ću kostim jer to zapravo nismo bili mi već naše drugo lice, maska. Neki će reći da se maskiramo kako bi se razveselili, zabavili se i opustili, ali u stvari bježimo od stvarnosti, od problema. No, pokazuje li naš kostim ipak ono što osjećamo? Moj kostim klauna je bio šaren, ali je imao usta prema dolje (tužno lice) i barem dvije suze. Kakav je bio vaš?
Ako gledamo ovu knjigu iz perspektive djece koja pohađaju osnovnu školu, onda je dječak zaista tražio boje-zelenu, crvenu, plavu, žutu. Da, trava je zelena, krv je crvena, plavo je more, sunce je žuto, naranča je narančasta. Svi smo to odavno naučili, ali pitanje je vidimo li to. Mislim da je dječak tražio i još uvijek traži svoje mjesto u ovom užurbanom i ponekad teško shvatljivom svijetu. Zašto ljudi idu u cirkus, zašto ljudi igraju lutriju, zašto se ljudi smiju nečemu što nije smiješno? Zašto ljudi ne žele pomoći drugima? Nedavno sam se našla u situaciji da sam se poskliznula i pala u bolnici, a ljudi su samo prošli pored mene. Nije ih bilo briga. Mislim da bi svi mi trebali pronaći boje ovog svijeta. Prolazimo životom i ne doživljavamo ga. Radimo samo ono što moramo, da bi preživjeli. No bez obzira što svi imamo istu svrhu, preživjeti, opet se postavljaju određene granice, klase među ljudima. Na jednostavnom dječjem jeziku to glasi:“ Ljudi ne mogu letjeti (ptice i leptiri) pa moraju imati uvijek jednu boju. Ali, ljudi ne vole biti isti kao i drugi, pa danas žive u bojama. Ima ih crvenih, bijelih, žutih, crnih, a priča se da se mogu sresti plavi i zeleni.“
Često se mi, djeca, zapitamo zašto naši roditelji ponekad ne odgovore na pitanje što ih tišti, a očigledno je da nešto nije u redu. Nikad ne dobijemo odgovor, a od nas očekuju da im povjerimo sve što nam je na duši. To je malo bezobrazno, dvolično? Odnos se temelji na istini i povjerenju. Bilo bi lijepo da na pitanje zašto su roditelji plakali dobijemo iskren odgovor kao i dječak u knjizi. „Ne znam… odgovorila je tiho - možda jer smo tata i ja cijelog života htjeli nasmijati ljude, uvijek smo htjeli biti smiješni, uvijek smo pazili da ne budemo tužni… a ti si danas bio onakav kakvi smo mi najčešće bili izvan cirkuske arene. Tužni i nespretni… sami… A ljudi su se smijali…“. Iskrenost je ono što trebamo.
Svatko će ovu priču shvatiti na svoj način. Neki o njoj neće razmišljati, netko će je zaboraviti za par dana, netko je uopće neće pročitati. Različitim ljudima iste stvari izgledaju drugačije. Svatko u nama vidi ono što je htio vidjeti. To nas opet vraća na različitost među ljudima. Sad ne govorim o klasama i podjeli na bogate i siromašne. Govorim o boji koju mi nosimo. Dječakova boja je bijela, a moja je tamno plava. Duboka i daleka tamno plava boja. Dječaku je nedostajala duboka plava suza kako bi bio potpun kao osoba. Tada je mogao nastaviti put u potrazi za sretnim ljudima. Ruku na srce, okružuju nas ljudi koji trče, žure, htjeli bi zaraditi što više novaca, nitko nema ni za što vremena. I mi pripadamo tim ljudima. Često mi predbacuju da se nikad ne smijem, da sam mrgud. Vjerujem da sam i ja u potrazi za sretnim ljudima, kao i bijeli klaun. Imam sreću jer je u mom životu uvijek postojao netko tko je nosio toplu boju poput žute, narančaste ili crvene. Tad više ne vidimo samo jednu boju već cijelu paletu pa se plava boja izgubi u drugim bojama.
No najljepše od svega je imati prijatelja s kojim se može šutjeti. Prijatelj s kojim ne moraš pričati da bi znao da nešto nije u redu, koji će samo zagrljajem i pogledom reći da će sve biti u redu. Da, lijepo je imati prijatelja s kojim možeš šutjeti.

Jelena Pugelnik

Nema komentara:

Objavi komentar