četvrtak, 18. listopada 2012.

Književnost od biblioterapijske važnosti



Arno Geiger: «Priča o starom kralju koji nije mogao pronaći svoj dom, MK, Zg, 2012.
(drugi dio prikaza knjige)

U prvom dijelu prikaza ove knjige, objavljenom prije nekoliko dana na našim stranicama, usredotočila sam se na neku vrstu hoda kroz tekst, počevši s objašnjenjem simboličkog značenja kuće kao mjesta na kojem osjećamo sigurnost- bilo da se radi o kući našeg duha ili mjestu na kojem žive ljudi koji govore našim jezikom.

Da je osjećaj sigurnosti prolazan i da ga svakodnevno osvajamo ne treba posebno naglašavati. Svakodnevno se borimo za održavanje tog osjećaja, stvarajući sebi manje ili veće zajednice u kojima se dobro osjećamo, pojedince ili skupine za koje znamo da će nas podići ili pridržati kad padnemo, dijeliti s nama ugodu, zajednička sjećanja i planove za budućnost (prostor i vrijeme našega života). Hvatamo se čak i za nešto tako protočno i nestabilno kao što su ideje, sve sa ciljem da se uhvatimo za nešto. Ipak, kad čovjek izgubi sve materijalno (ili ga se svojevoljno odrekne) može osjetiti onu krajnju egzistencijalnu granicu gdje se susreću sigurnost i nesigurnost u svom elementarnom obliku- čovjek se može slomiti i izgubiti tlo pod nogama, ili pronaći duhovnu vertikalu, to jest doživjeti sebe kao taj oslonac za kojim je tragao u stvarima vanjskog svijeta, uhvaćen za sve prolazno i promjenjivo kao da je trajno.

U slučaju Alzheimerove bolesti, kako možemo vidjeti na primjeru ove knjige, čovjek ostaje bez uporišta u sebi samome, jer mu mozak ne dopušta da se susretne s organiziranim kozmosom unutar sebe. Osjećaj nesigurnosti raste, pa se s tim i oblik komunikacije mijenja- mjesto na kojem se piščev otac nalazi potpuno je drugačije od mjesta na kojem se nalazio prije bolesti jer su se koordinate njegovog unutrašnjeg svijeta promijenile. S tim u vezi, nesigurnost i napetost raste i u okolini, dok obitelj nije shvatila da je rješenje u razumijevanju nove situacije kao potpuno drugačijeg sustava vrijednosti:

«Svakidašnje ophođenje s njim sve je češće nalikovalo na fikciju. Imali smo posla s rupama u sjećanju, tlapnjama i pomoćnim tehnikama s kojima se njegov um naoružao protiv nerazumnog i protiv priviđenja. Jedino preostalo mjesto za druženje s njim, koje se isplatilo, bio je svijet kakvim ga je otac doživljavao. Gotovo smo uvijek govorili ono što potvrđuje njegovo viđenje stvari i što ga usrećuje. Naučili smo da je licemjernost istine katkad ono najgore. Ona nije mogla ništa popraviti i nikom nije koristila. Dementnom čovjeku dati točan odgovor po uobičajenim pravilima, ne obazirući se na to gdje se on nalazi, znači pokušati nametnuti mu svijet koji nije njegov. Tako smo krenuli putom koji se udaljavao od stvarnosti, ali koji se različitim obilaznicama vraćao toj istoj stvarnosti.»

Čini mi se da je ovaj dio posebno poticajan za razmišljanje i o svim drugim okolnostima u kojima se moramo prilagoditi novom komunikacijskom sustavu. Ono što je doista vrijedno kod čovjeka uvijek je istinito, s tim se rađamo i umiremo, kristalno je čisto. Zato ova situacija baca drugo svjetlo na pojam objektivne istine otkrivajući ga kao nešto paradoksalno i nepotrebno:  

«Objektivna istina često je izostala, ali to me nije brinulo jer je ionako bila bezvrijedna. Istodobno, sve sam se više radovao kad su moja objašnjenja mogla skrenuti u područje fikcije. Tu je postojalo samo jedno mjerilo: ono što je na oca djelovalo smirujuće, bilo je bolje od svega drugoga.»

Što više ocu nastoji ugoditi, to se više prepušta mašti i empatiji (činjenicu da to radimo u svim kvalitetnim odnosima, ako želimo da rastu i razvijaju se, ovdje samo usputno navodim, kao temu za razmišljanje): 

«Razgovori s njim bili su dobra gimnastika protiv hrđanja naših mozgova. Oni su u velikoj mjeri zahtijevali sposobnost uživljavanja i maštu, jer nam je u najboljem slučaju polazilo za rukom da pravom riječju i pravom gestom na određeno vrijeme otklonimo nemir.»

Sin otkriva u tom odnosu zaboravljenu izvornu kreativnost jezika i magično djelovanje riječi:

«Takav način izražavanja dojmio me se snažno, osjećao sam čarobnu snagu riječi. James Joyce rekao je za sebe da nema mašte, ali se zato jednostavno prepušta onomu što nudi jezik. Tako je i meni bilo s ocem. Riječ budući pretvorio je u dubući. Riječi je naglašavao tako da se čuje njihova glasovna srodnost. (...) Riječi su mu vrlo lako izlazile iz usta. Bio je opušten, govorio je o onomu što bi mu palo na pamet, često nije bio samo originalan, nego je imao takvu dubinu za koju sam pomislio: Zašto se ja nisam toga sjetio! Čudio sam se točnosti njegova izražavanja, pravom tonu kojim je nešto rekao i spretnosti kojom je birao riječi. Rekao je:
-Ti i ja, učinit ćemo jedan drugome život ugodnim koliko god je to moguće, a ako ne uspijemo, jedan od nas ostat će praznih ruku.«

Kad padnu ideje, nestanu poveznice, kad zaboravimo čemu stvari služe, kad nam ovaj naš svijet počne izgledati kao neki drugi svijet (jedna bolesnica u domu u kojem je boravio piščev otac lijepo je zamolila da je obavijeste kad umre, jer se ona svaki dan budi u nekom drugom svijetu koji ne poznaje..), kad postanemo beskorisni za ovaj svijet jer ne znamo ili ne možemo nešto učiniti, ostaje ipak osjećaj. Kako u trenutku lucidnosti kaže glavni junak ove pripovjesti:    

«Osjećaj imam. Ne mogu to dokazati, ali osjećaj imam, ali kod mene više nema ničeg važnog, da, tako je. Ono što još treba obaviti moraju obaviti drugi.»

Osjećaj imam...Zar postoji nešto ljepše što čovjek može čuti? Imati osjećaja za nešto temelj je svakog odnosa. Međutim, osjećaj odlaska kući ostao je najdublji i najtrajniji kod Augusta Geigera. U ulomku koji ilustrira snagu osjećaja koji su se razvili između oca i sina (sin je naravno svjestan tog razvoja, otac nije, ali ga proživljava), ponovo se spominje kuća kao mjesto koje otac posebno voli:

«Uvijek sam bio nespreman kad mi otac s posebnom nježnošću, kakvu kod njega nisam nikad prije primijetio, položi ruku na obraz, katkada dlan, a vrlo često nadlanicu. Tada shvaćam da mu nikad neću biti bliži nego u tom trenutku.
-Uvijek ću se sjećati toga. Uvijek. Uvijek! Ili barem dok budem mogao.
Zagrlio sam ga i rekao:
-Onda, što je, stara junačino?
-Ja?- upitao je iznenađeno.
-Nisi li ti stara junačina?
-Ovisi o tomu kako se uzme. Znaš, junačina ima snagu...
Pogledao me, gledao prijateljski i rekao:
-Ti si mnoge stvari volio, a mnoge stvari nisi nikako volio.
-Neke sam stvari jako volio- rekao sam
-Uvijek si volio pustolovine. Ja nisam.
-Što si ti jako volio?
-Ići kući.«

Iako je izgubio orijentaciju u svijetu, otac u temeljima svog bića nosi taj osjećaj povratka kući koji mu je, zbog životnih okolnosti koje ovdje neću iznositi (neka nešto ostane i za čitatelje), ostao tako duboko utisnut da prema njemu mjeri svaku ugodu i neugodu- biti kod kuće suprotno je osjećaju nesigurnosti, udaljenosti od sebe, o čemu je već bilo riječi na početku prikaza knjige.

Kada je Peter Pisa (KURIER) rekao za ovu knjigu da je  «književnost od životne važnosti» nije pogriješio jer nas ova priča vraća onim stalnim pitanjima koja nosimo cijeli život i vjerojatno s mnogima odlazimo na drugi svijet. Što smo mi zapravo? Što bismo bili da nemamo sve što imamo? Što smo kad ostarimo? Kako nas određuju drugi ljudi i što od njih dobivamo? Što možemo dati i kako uspostaviti ravnotežu davanja i primanja? Što nas čini sretnima i potpunima? Na koji način stvaramo predožbe o sebi i drugima?

Kako u našem svijetu vlada kult mladosti (sve što je mlado poželjno je i potrebno, sve što je staro nepotrebno je i ne treba postojati) Arno Geiger nam o starenju kaže nešto o čemu valja razmisliti i prije nego što se nađemo u situaciji da svoje roditelje ugledamo nemoćne:

«Starost kao posljednji stupanj oblik je kulture koji se stalno mijenja i koji se uvijek mora učiti iznova. I kad otac svoju djecu ne može naučiti više ničemu, onda preostaje još samo to da ih nauči što znači biti star i bolestan. I to znači biti ocem ili djetetom, uz dobre preduvjete. Odnos spram smrti može se vježbati samo za života.»

Vrijednost ove knjige je upravo u odnosu i u načinu kako je taj odnos ostvaren- uz nebrojene prepreke i teškoće, patnju i nemogućnosti, pisac Arno Geiger sa svojim je ocem Augustom uspio čak i obnoviti ono što je davno izgubljeno, ne samo spasiti postojeće. U čemu je tajna, procijenite sami jer će u svakome od Vas ova priča odjeknuti drugačije i pronaći svoje drugačije uporište. Možda Vam pomogne da teške situacije sagledate na način koji će Vam olakšati teret- na kraju krajeva, sudbina nikome nije do kraja poznata, ali smisao je dostupan svima. Može Vas potaknuti na razmišljanje o teškim odnosima, o tome kako vidite ljude s kojima ste u stalnom konfliktu, o razlikovanju važnog od nevažnog, razumu i osjećajima, tijelu i duhu, o vrijednosti obiteljskih i partnerskih odnosa, i mnogim drugim stvarima koje se vrte oko tih okosnica.   

Ovo je književnost od biblioterapijske važnosti.


                                                                                                                      Ivana Bašić    

Nema komentara:

Objavi komentar