utorak, 16. listopada 2012.

PRIKAZ KNJIGE: Priča o starom kralju koji nije mogao pronaći svoj dom



Arno Geiger: «Priča o starom kralju koji nije mogao pronaći svoj dom»,
Mozaik knjiga, Zagreb, 2012.

«Kuća je, kao grad i hram, slika svijeta.» Ovako počinje objašnjenje simboličkog značenja kuće u Rječniku simbola Chevaliera  i Gheerbandta i ova rečenica sažima sve bitno što se o kući kao o simbolu može reći. Dalje autori razlažu značenja kuće u pojedinim kulturama, iz čega bih za ovu temu izdvojila poistovjećivanje tijela s kućom karakteristično za budizam. Zanimljivo je također irsko shvaćanje kuće kao obitavališta koje znači stajalište i položaj čovjeka spram neograničene moći drugog svijeta. Prema Bachelardu, kuća znači unutarnje biće. Iz tih značenja možemo razumjeti fraze kao «biti bez kuće i kućišta», «osjećati se kao kod svoje vlastite kuće», ne samo na doslovnoj razini već i u prenesenom značenju gdje riječ kuća kao pojam znači sigurnost, osjećaj pripadanja, prepoznavanje, stabilnost, ukorijenjenost, dom. I u svom se vlastitom tijelu možemo osjećati kao kod vlastite kuće, ili kao neželjeni gosti u tuđoj kući – ne čudi zato što brojne kulture tijelo vide kao privremeno boravište našeg duha (budizam), kao hram Božji (kršćanstvo) i tako dalje. Skladan odnos duha i tijela jedna je od temeljnih vrlina o kojima s dubokim poštovanjem govore razne filozofije i smatraju je preduvjetom dobrog i sretnog života, mudrosti i blaženstva čiji se dometi protežu izvan granica ovog našeg trenutnog bivanja i zahvaćaju u mudrost vječnosti.

Ali što se dogodi s čovjekom kad ga zahvati gotovo potpuni zaborav, kad se više ne može sjetiti ni gdje mu je vlastita kuća, kad zaboravlja imena i lica ljudi s kojima je proveo život, ili ih ne može smjestiti na pravo mjesto, povezati uz stvarne situacije i predvidjeti nove? Kad uz to zaboravi ne samo te važne stvari koje su do jučer značile njegov identitet, nego i obične svakodnevne pokrete i rutinu koja ga je održavala desetljećima? Ostaje li nešto u čovjeku očuvano i gdje je onda čovjek, ako je hram sačuvan a duh koji u njemu živi luta kao obezglavljen, udara o zidove, ili sjedi u njemu nepomično, osluškujući samo vlastito srce? Što je onda čovjek i kako se povezati s njim, ako on sam sa sobom nije povezan? Što u tom slučaju znači ljudsko dostojanstvo i kako ga sačuvati, ako to čovjek ne može učiniti sam, tko je onda taj čovjek koji se samog sebe jedva sjeća?

Otac austrijskog književnika Arna Geigera obolio je pod starost od Alzheimerove bolesti. Obitelj koja se deset godina prije konačne objave bolesti borila s njegovom zaboravljivošću i nemarnošću, pripisujući je sebičnosti karaktera, osobini koju su smatrali kod oca prilično izraženom, suočava se s velikom teškoćom i patnjom koju donosi briga za bolesnika. U uznapredovaloj fazi bolesti starac je potpuno bespomoćan, hirovit, ponekad ekscentričan, neshvatljiv, nepovezan, osjetljiv. Pisac, koji je s ocem od razdoblja puberteta imao težak i konfliktan odnos, postavlja se prema novonastaloj situaciji tako da je vrlo brzo počinje shvaćati kao priliku za produbljivanje odnosa i uspostavljanje prave komunikacije za kakvu ranije obojica nisu imali prilike:
  
"Primijetio sam kako se smanjuje razdaljina između oca i mene, koja se povećavala od moje mladosti, i kako nije došlo do prekida veze uzrokovanog bolešću, čega sam se već duže vrijeme bojao. Umjesto toga, ponovo smo se sprijateljili i ostvarili iskren odnos za koji možemo zahvaliti bolesti i zaboravu. Zaborav je u ovom slučaju dobrodošao. Nestali su svi sukobi koje smo imali. Pomislio sam kako se takva prilika nikad više neće ukazati"

 Sin pokušava za oca sačuvati što više sjećanja i počinje s vođenjem bilješki, skupljanjem fotografija i razgovora s prijateljima i članovima obitelji, ne bi li izgradio njegov jasan portret, prije nego zaborav uništi sve. Otac, s druge strane, ima rijetke trenutke lucidnosti u kojima mu mozak dopušta da stvari poveže, dovede ih u stvarne odnose, a ostatak vremena je odsutan ili silno pati jer osjeća nemoć, toliko duboko da to čak ni zaborav ne može izbrisati. Sin prvi put u životu oca vidi kao onog koji treba njegovu pomoć - s tim se osjećajem najprije teško nosi, a zatim preuzima ulogu oslonca i odigrava je na način kojim i samog sebe svakodnevno iznenađuje, dajući i sebi i ocu najbolje od sebe. Na kraju prema ocu osjeti iskrenu ljubav koju mu otvoreno i pokazuje, radujući se svakom zajedničkom trenutku. Kroz taj odnos sin upoznaje oca intenzivnije nego što je ikada zamišljao da je moguće, a otac dobiva priliku neopterećen sjećanjima i navikama spontano iskazati ono što ga čini osobitim i posebnim. Kako autor na kraju knjige kaže:

«Među nama postoji nešto što me dovelo do toga da se što više otvorim prema svijetu. To je, takoreći, suprotnost u odnosu na ono što se obično pripisuje Alzheimerovoj bolesti, naime da ona prekida veze. Ona katkada i uspostavlja veze.»  

Kako bih se vratila na početak najavljen kratkim prikazom simboličkog značenja  kuće, koja se pojavljuje u naslovu povezana sa starim kraljem koji je ne može pronaći, izdvojit ću iz teksta po mom mišljenju ključni citat koji najbolje ilustrira glavnu temu knjige:

 «Kad bi rekao da ide kući, ta namjera nije bila usmjerena protiv mjesta s kojeg je htio otići, nego protiv okolnosti u kojima se osjećao kao stranac i u kojima je bio nesretan. Dakle, u pitanju nije bilo mjesto, nego bolest, a bolest je nosio sa sobom posvuda, pa i u roditeljsku kuću. (...)
Beskrajno nam ga je bilo žao. Tako bismo mu ponovno htjeli vratiti osjećaj da se nalazi kod kuće. Međutim, to bi na neki način značilo da bolest popušta, nešto što se može dogoditi kad je riječ o raku, ali ne i u slučaju Alzheimera. (...)
Tek nakon nekoliko godina shvatio sam da želja za povratkom kući ima u sebi nešto duboko ljudsko. Otac je spontano došao do onoga do čega je došlo čovječanstvo: kao lijek za zastrašujući, zagonetan život naveo je mjesto na kojem bi se mogao osjećati sigurno kad bi onamo dospio. To mjesto utjehe otac je nazvao domom, a vjernici ga zovu kraljevstvom nebeskim.
Ondje gdje smo kod kuće, žive ljudi koje poznajemo i koji govore razumljivim jezikom. Ono što je Ovidije napisao u progonstvu- da je domovina gdje ljudi razumiju jezik kojim govoriš- vrijedilo je i za oca u ništa manje egzistencijalnom smislu. Budući da su njegovi pokušaji da prati razgovore sve češće završavali bezuspješno, i da nije mogao odgonetati lica, osjećao se kao u izbjeglištvu. Oni koji su govorili, čak i njegova braća i sestre te djeca, bili su mu strani jer ga je ono što su govorili zbunjivalo i bilo mu je nerazumljivo. Zaključak koji mu se nametao, da ovdje ne može biti dom, je očigledan. A također je bilo potpuno logično da je otac želio ići kući kako bi mu život bio kao prije.»

Osjećaj da smo negdje kod kuće nezamjenjiv je s bilo čim drugim – možemo biti okruženi poznatim ljudima, osjećati njihovu blizinu, govoriti istim jezikom, ali svejedno se osjećati iskorijenjeno sve dok ne dijelimo isti sustav značenja sa sugovornicima. Možemo se, također, osjećati «kao da smo kod kuće» s ljudima koji ne znaju niti jedne jedine riječi našeg jezika - povezuje nas neko dublje razumijevanje koje nije potrebno verbalizirati. Zato se otac dobro osjećao samo u prisustvu ljudi koji ga prihvaćaju cjelovitog, srcem, koji se prema njemu ne ophode kao prema nemoćnom malom djetetu kojem zapovijedaju i nalažu tonom koji odaje netrpeljivost ili određenu nadmoć- osobito nije trpio nečiju živčanost zbog koje nije poštivao brižnost koja mu se ukazivala. Zato se, pored raznih pokušaja koji su završili tako što su ga njegovateljice uplakane ili zgrožene napuštale, dobro slagao samo s jednom njegovateljicom koja se zvala Daniela.

« Daniela je rekla da mu se uvijek zahvali pa i onda kad mu sama nešto učini po volji. To ga podiže, čini ga zadovoljnim i zapravo izaziva određenu ovisnost. Cijeli je dan traži i trči za njom. Potrebna mu je sigurnost kako bi se osjećao dobro. On vrlo dobro zna da mu je potreban netko kako bi mogao nastaviti živjeti.(...)
Daniela je sama govorila da joj nije teško biti s mojim ocem. Rekla je kako je ponajprije potrebno strpljenje. Kad on ne želi ustati, ona ima vremena pa čeka. A ako se ne želi brijati, ne smeta, za pola sata zaboravit će da se opirao tome. Ona ima na raspolaganju 24 sata za čekanje.(...)
Ona mu je znala pokazati da joj je važan. Dala mu je da mu nosi košaru namirnicama, da gura njezin bicikl, a on ju je učio govoriti njemačkim jezikom, satima ju je podučavao u izgovoru i gramatici, a istodobno nije bio sposoban navesti imena svoje četvoro djece. Na pitanje zašto se toliko trudi, odgovorio je da to čini kako bi ostala kod njega.«     

Slično je bilo i s najmlađom unukom Evom:

«Ona je djeda poznavala samo kao osobu oboljelu od Alzheimerove bolesti, a naklonost koju mu je iskazivala bila je tako iskrena da je, naravno, odgovarao istom mjerom. Budući da je djevojčica imala otvoreno srce, i otac se u njezinom društvu osjećao slobodno.(...)
Ako su priviđenja bila iznimno uporna, doveli bismo Evu. Ona bi prišla djedu, zagrlila ga i sve bi ubrzo bilo u redu. Svi bi se zbunjeno nasmiješili.»

                                                                                                                                  Ivana Bašić
                                                                                                 (kraj prvog dijela prikaza) 
 



     



Nema komentara:

Objavi komentar