subota, 5. siječnja 2013.

Julijana Adamović: Kako su nas ukrali Ciganima


Julijana Adamović: "Kako su nas ukrali Ciganima", Privlačica, Vinkovci, 2008.


Kako ništa nije slučajno, iz Vukovara mi se prije otprilike tjedan dana javila spisateljica Julijana Adamović s idejom da u njezinom gradu organiziramo edukaciju iz biblioterapije i radionice za adolescente, u sklopu projekta Put u središte priče (Centar CAMHP). Pristala sam i odmah nakon razgovora posudila njezinu zbirku priča Kako su nas ukrali Ciganima. Učinila sam to da sa sebe sperem sram neznanja jer sam kao kroatist svakako trebala znati za njezin Kiklopom nagrađeni prvijenac. Drugi razlog bila je znatiželja i ona moja tipična potreba da o ljudima koji mi dolaze u život saznam odmah nešto više, prije susreta.

Tako sam s korica knjige saznala da je "gospođa u godinama", kako se Julijana Adamović simpatično predstavila u telefonskom razgovoru, socijalni pedagog i samo četiri (4) godine starija od mene. Zatim sam okrenula pogovor i ponovo se ugodno iznenadila kad sam ugledala ime Julijane Matanović. Neke slučajnosti su manje slučajne. Moja draga profesorica! Iako je često u medijima i na naslovnicama svojih knjiga, uvijek se obradujem njenom imenu i dragom licu. Vjerojatno zato što je u ono ratno doba, kad sam došla iz Zadra u Zagreb, za razliku od ostalih profesora, ona jedina znala moje ime i kao takvu me uvijek srdačno pozdravljala pitajući me kako sam i kako je doma - zbog nje sam se osjećala prepoznato i kod kuće. To je nešto što se nikad ne zaboravlja. Ona je jedan jedini razlog zašto sam se na trećoj godini ponovo razveselila studiju književnosti i odlasku na fakultet. Jedino kod nje je bilo srca i duše- uz ostale profesore čovjek je mogao otupiti od hladnoće. Na moju veliku sreću, Julijana je došla u moj život baš kad mi je najviše trebala i vjerojatno sam i nesvjesno od nje usvojila naviku da budem čovjek u odnosima sa svojim učenicima.

Dakle, uzela sam zbirku priča Julijane Adamović i pročitala je. U jednom dahu. Na neke priče sam se vraćala jer su u meni vrlo brzo pokretale snažne osjećaje. To me izenadilo pa sam odlučila o knjizi malo razmisliti i pokušati shvatiti zašto ove priče tako brzo čovjeka vrate njemu samome. I zašto se osjećam tako ugodno čak i kad me vrate tamo gdje se svojevoljno ne volim vraćati.

Kako je moj osnovni cilj i zadatak sakupljati biblioterapijsku literaturu, i prije nego nastane alat za sustavno procjenjivanje (koji ćemo jednom svakako napraviti!), zbirku priča Kako su nas ukrali Ciganima preporučila bih kao odlične terapijske tekstove.

Prije svega, priče su jednostavne i pisane u maniri klasičnog pripovjedanja, s jasno definiranim temeljnim osjećajima. To je vrlo važna komponenta pri odabiru tekstova za biblioterapiju.

Svaka priča obuhvaća jednu temeljnu emociju. Usudila bih se reći da su ovo osjećaji izraženi/iskazani kroz priču. Prikazani su stvarni osjećaji stvarnih ljudi u nekoj stvarnoj situaciji- vrijednost ovih priča je u tome što one izražavaju svu kompleksnost nekog osjećaja ili odnosa koji na egzistencijalan način određuje čovjeka.

Stil pisanja je slikovit, poetičan - patnja, bol, tuga, radost, sreća...svi osjećaji imaju svoju poetiku/ljepotu. Jezik dosljedno izražava tu ljepotu i složenost, što čitatelju daje vrijedan alat za iskazivanje vlastitih emocija. U mnogim pričama obuhvaćene su sve tri vremenske dimenzije čovjekovog postojanja- prošlost, sadašnjost i budućnost (ova posljednja u nagovještaju i slutnji najčešće). Dakle, sve ljudske sudbine imaju svoju cjelovitost i svoj smisao, ma koliko teške bile. To osnovno logoterapijsko načelo poželjno je u terapijskim pričama.

Autorica mi je napomenula da je jedan njen kolega psihijatar koristio Priču o rijeci u radu s grupom pacijenata među kojima je bilo i osoba iz Vokovara oboljelih od PTSP-a - reakcije su bile iznenađujuće dobre (i snažne) pa Vam želim priču prenijeti u cjelosti.

Julijana Adamović: "Priča o rijeci"


Danas Eva nije bila sigurna voli li tu rijeku zaista. Još poneka pitanja sjedala su na tek probuđen dan. Kava je mirisala jutrom, stol na terasi je čekao da netko primi i drugu šalicu, a ona je sa sjetom gledala sklad vodenog šala i pletiva šume što se pružao podno njezinih nogu.

Dunav. Možeš ga voljeti na tisuće načina. Jednako iskreno i silno, i kad si dijete, žena, mladić, alas ili kakav zabludjeli mornar...

Cijeli njezin život bio je vezan za ispunu tog ogromnog korita, ali danas je u to vjerovala više nego ikada prije. Osjećala je kako je najjači od svih virova vuče samom dnu i kako će ostati tu zakovana, do zadnjeg trena i udaha.

Sjećala se mršave djevojčice što rukama stišće hladnu ogradu skele, a srce joj poskakuje sa svakim novim valom. Miješala se radost vožnje sa silnim strahom da se baš sad ne omakne cipela s nogu i ne nestane u mutnoj vodi.

Djetinjstvo. Rijeku valja osvojiti. Ona nije bila samo tok ubilježen mapama i računima kartopisaca i brodara. Nju su činili i rukavci, ade i adice, nasipi, vrbici, čiklje, ribiči, rojevi razdragane djece i komaraca.

Ljeti, kada bi zapekao zvjezdan, spuštali bi se na Salaš, muljavi Dunavac u kojem su se tako razdragano kupali. U sušnim danima pak, kada bi se voda povlačila sredini, gazili bi po pomaknutim plićacima i u mulju napipavali ribe.

Jednom je i ona, nesvikla na takve igre, ulovila amura. Otac joj je pokazao kako se čisti, puni lukom i peče na dugačkom štapu.

Još i danas osjeti miris te ribe, čuje graju kupača, vidi oblak prašine podignut jurnjavom desetine šarenih bicikala niz prašnjavu cestu...

Vidi i majku, ljuti i očajnu, kako pere mulj s kade, zaostalu nakon kupanja tek pristigle dunavske kupačice.

Kasnije rijeka poprimi neke druge mirise, boje, oblike...Ade postanu veće, a njihov zlatni pijesak stopi se s bojom kasnopopodnevnog sunca. Smiraj dana, smiraj tijela, toplina pogleda koji se teško zaboravljaju.

Ne. Nije ništa od toga zaboravila. Pogotovo jutra u koja je morala voziti bicikl do Grada koji je još spavao na drugoj obali i čekao nju da se protegnu zajedno. Biti bez nogu značilo je uživati u jutarnjem suncu i pjevu ptica dok su ti stopala uronjena u lelujavi tepih magle i okreću pedale. Sad ih vidiš, sad ih ne vidiš.

Poslije joj je zbog te Rijeke i tog Grada srce krvarilo. Osobito kada su preko njezine glave i silne vode letjeli projektili i grizli dio po dio zidina, gutali živote njegovih stanovnika.

Niz Dunav se u najtežim noćima njezine mladosti čulo samo teško dum..dum..

Morala je otići. Daleko...Do nekih drugih voda s kojima nikad nije bila bliska.

Onaj dan, kada se nakon desetljeća vratila na obalu njezine Rijeke, znala je da je lutanju kraj.

Danas zna i nešto više. Dječji snovi su iluzija. Nije ona osvojila rijeku. Rijeka je to učinila njoj, zauvijek.

Danas Eva sjedi na terasi. Gutljaj kave i listanje stranica knjige ne ometa joj buka s kakve autoceste. Pogled joj se odmara na rijeci,čamcima, šlepovima, patkama i bijelim lađama. Sunce, voda, šuma i nebo.

I zato ne može otići.

Avanturistica. Istraživačica. Osvajačica. Pobjednica.

Pobijeđena. Osvojena. Ukroćena.Utopljena u konformizmu. Ona i rijeka. Za vječnost.





Nema komentara:

Objavi komentar