četvrtak, 3. siječnja 2013.

Naomi Rachel Remen: Tri priče o otpuštanju - biblioterapijska promišljanja novih početaka

Početak nove godine velika je prekretnica samo ako je tako doživimo. Međutim, to može biti bilo koji drugi dan u kojem odlučimo pokrenuti nešto s mrtve točke i zarotirati energiju u beskraj. 

Kako su blagdani vrijeme obilja (i preobilja često), obično se u meni javi jedan drugi glas koji kontrira tom obilju i traži ravnotežu. Čega se mogu riješiti ove godine? Što mi smeta i guši mi prostor? Što bi nekome drugome bolje koristilo, a kod mene trune i ne koristi ničemu?

Tako cijele godine imam čišćenja i zamislite- uvijek se nešto nađe za pokloniti, baciti, odložiti uz kontejner (jer znamo da će to netko uzeti)! Ne razmišljam o tome koliko će to nekoga usrećiti, već samo o tome kako to nešto ne pripada meni i kako mu nije mjesto tu. Treba nešto drugo doći ili se treba sve jednom isprazniti, svejedno. Nisam uvijek bila ovako hrabra jer me pratio dugo onaj glas koji se i sad javi kad se rješavam nepotrebnih stvari- jednom će zatrebati...

Tako sam danas, razmišljajući o novim radionicama, tragala za tekstom koji će izraziti ovu temu na neki jednostavan i lijep način. I našla sam ga - Tri priče o otpuštanju, doktorice i književnice Naomi Rachel Remen (Priče koje iscjeljuju, Planetopija, 2008.) Kako sam ovu knjigu najavila za prikaz, ovo je idealna prilika da se upoznate s njom na jedan drugačiji način.

Vježba: Kad pročitate priču, pokušajte se sjetiti kojih ste se stvari ili materijalnih dobara teško odrekli u životu, zapišite svoja razmišljanja u obliku toka struje svijesti, nabacujući sve asocijacije i sjećanja. Vjerujem da će Vam biti i zabavno i opuštajuće oprostiti se s njima ponovo, ako ste tako dugo i teško odlučivali riješiti ih se dok su bile s Vama! 

Uživajte u vježbi i u priči!

Naomi Rachel Remen: „Tri priče o otpuštanju“

1.
Godinama sam pokušavala uvjeriti svojeg oca da kupi novi kauč za dnevni boravak. Godinu za godinom, stari zeleni kauč bio je sve trošniji. Konačno više nije bilo sigurno sjediti na njemu. Postiđena, rekla sam ocu kako sam telefonski naručila novi kauč iz trgovine Macy. Poslala sam fotografiju kauča svojim roditeljima da odobre kupovinu. Ako im se svidi, dostavit će im ga u petak. Oduševili su se. U subotu sam nazvala. Kako izgleda? Posramljen, otac mi je rekao da je otkazao narudžbu. Pokazalo se da nije znao što da učini sa starim kaučom. Predložila sam mu da nazove Macy trgovinu i da ih zamoli da stari kauč odvezu. Rekao mi je da u New Yorku to ne čine.

„A zašto ne probate s Vojskom spasa?“ Čini mi se da su oni prihvaćali samo stvari koje su mogli dalje prodati. Tko bi želio naš kauč? Obeshrabrena, preložila sam da pogledaju u Žute stranice i potraže nekoga tko odvozi glomazni otpad. Ali tata nije želio da neki stranac sazna kako da uđe u njihovu kuću.

Konačno sam odustala. Moj otac, nenavikao da bilo što ostavi, nije mogao pronaći način da prihvati moj dar. Nekoliko godina poslije, stari je kauč propao sam od sebe. Stajao je tako u dnevnom boravku sve dok otac nije umro, a ja mamu dovela da živi sa mnom u Kaliforniji.

2.

Moja je kuća koliba s okvirom u obliku slova A podno planine izvan San Francisca. Kada sam ju kupila, bila je tako propala i trošna da mi je prvi prijatelj kojega sam dovela da je vidi rekao: „Oh, Rachel, kupila si ovo?“ Počela sam bacati stvari dan nakon što sam se uselila i tijekom sljedećih nekoliko godina pobacala sam: lagani namještaj, zahod, stube, vrata. Konačno, čak sam srušila neke stropove i nekoliko zidova.

Kuća je pripadala muškarcu koji je bio vrlo ponosan na sebe jer je znao sve popraviti. Ako je u zidu bila rupa, uzeo bi prvu dasku koja mu se našla pri ruci i čavlima je zakucao preko rupe. Ako je njegova supruga poželjela nova vrata ili novi pod, odmah bi joj udovoljio. Ja sam sve to pobacala.

Neobično, ali učinilo mi se da što sam više stvari bacala, to sam više imala. Tijekom vremena, posudila sam četiri velike kutije i napunila ih predmetima koji su mi smetali. Kako sam se opraštala od svake takve stvari, mogla sam zamisliti svojega oca kako mi kaže.“Samo trenutak, to još radi, nikad ne znaš kad će zatrebati.“ Postupno, kuća je postajala sve jednostavnija, praznija, a na vidjelo je izlazila njezina prekrasna struktura. Privlačila je svjetlost. Na kraju, sve što mi je ostalo bila je njena cjelovitost. Oličila sam je u bijelo.

3.

Janein pas nikad nije bio više od jednog metra udaljen od nje. Nježan, smeđ i odan, čak je spavao pokraj njezina kreveta. No, njegova mu je odanost uzvraćena u jednakoj mjeri, i kad oje uginuo od starosti, moja je prijateljica rekla da više nikada neće imati psa. I nije da imala sljedećih nekoliko godina.

Tijekom tog vremena često sam je posjećivala u malom gradu u kojem je živjela. Nedjeljom popodne zajedno bismo šetale plažom. Ona bi se zaustavljala i milovala pse na vodilicama, a lutalice bi joj veselo prilazile da je pozdrave. Sa svakim od tih pasa podijelila bi nekoliko trenutaka nježnosti i dala im kekse koje je vadila iz džepa.

Jednom sam je upitala nedostaje li joj njezin pas. „Da“, rekla je. „Jako“ Ali onda je dodala nešto neobično. Kad je imala psa, postojale su dvije vrste pasa: njezin i svi ostali psi. Sada joj se čini kao da su svi psi njezini.





    

Nema komentara:

Objavi komentar