nedjelja, 24. ožujka 2013.

Radionica Lovac u žitu- na tragu istine i pravde na Danima slobodne nastave u Bjelovaru

Na Danima slobodne nastave u Ekonomskoj i birotheničkoj školi u Bjelovaru, 21. ožujka (četvrtak), održali smo biblioterapijsku radionicu na temu Lovac u žitu- na tragu istine i pravde. 

Na koji način je osmišljena radionica i s kojim ciljevima, pročitajte opširnije u nastavku.
  • Jedno od rijetkih lektirnih djela koje u potpunosti odgovara uzrastu za koje je propisano je upravo Salingerov roman „Lovac u žitu“. Naime, svi smo mi osjetljivi na temu nepravde i društvenog licemjerja, ali u razdoblju adolescencije osjećaj za nepravdu i traženje pravih vrijednosti u svijetu toliko je izražen da ne postoji mladi čovjek koji se ovom temom ne bavi. Odrasli se priviknu i nauče se nositi s nepravdom i licemjerjem, prilagode se situacijama i nauče iz njih izvlačiti najbolje za sebe. Prirodan poriv za opstankom i vjerojatno niz neuspjelih pokušaja da se ispravi društvena nepravda u čovjeku stvori osjećaj nemoći pa se mnogi odrasli nauče šutjeti kad osjete da ne mogu utjecati na okolnosti. Mladi ljudi trebaju se pitati i istraživati, i nikako ne vjerovati da je društveno licemjerje pravilo koje treba prihvatiti. Kad mladi čovjek mirno prihvaća licemjerje, smatram to neoprostivom greškom nas odraslih. Zato je ovaj roman idealan za buđenje svijesti i osjećaja za socijalnu pravdu i moralnost u međuljudskim odnosima.
  • Licemjerje je, po definiciji, čin kojim se osuđuje ili poziva na osuđivanje drugoga dok je kritičar i sam kriv za ono za što osuđuje drugoga. Označava nemoralno ponašanje kojem se osoba predstavlja drugačije nego što je u stvarnosti, s ciljem da namjerno zavara druge. U podlozi licemjerja je čovjekova ogromna sposobnost uživljavanja u uloge, koju svi imamo-netko tu sposobnost iskoristi kao glumački talent na sceni, netko je koristi kao sistem zaštite u nekim situacijama, netko se sakriva od sebe samog od straha i slabosti. Licemjera od svega navedenog razlikuje visoka svijest o neskladu između riječi i djela, pri čemu koristi svoju sposobnost laganja bi iskoristio drugoga. Pravi licemjeri su najčešće osobe koje sebe vide boljima od drugih i kriju se iza velikih vrijednosti držeći druge na uzdi, a sami se ponašaju potpuno suprotno vrijednostima koje javno zastupaju i kažnjavaju one koji ih se ne pridržavaju. Licemjerje zato snažno pogađa međuljudske odnose i potpuno je suprotno čovjekovoj potrebi za autentičnošću koju bih definirala kao jedinstvo djela i riječi koje čovjeka povezuje u cjelovitu osobnost koja se istinita predstavlja sebi i drugima, kakva god da jeste.
  • Kao što i sami znate, nepravdu možemo učiniti i ne znajući. Ljudi svakodnevno doživljavaju male i velike nepravde u društvu, ali ih lakše podnose nego licemjerje. Na primjer, možemo osjećati da je nepravedno da nemamo dobre plaće i poštovanje drugih. Zbog toga ćemo se osjećati loše, ali ćemo se i dalje osjećati kao ljudi i vidjeti smisao, osobito ako oko nas i drugi imaju sličan problem. Onda shvaćamo da je to nekakva opća stvar i idemo dalje. Ali ako netko tko nas zastupa živi barem pet puta bolje nego mi i govori nam kako trebamo štedjeti da bismo sutra bolje živjeli, a sam je rastrošan, onda je taj osjećaj gorčine ponižavajući jer netko od nas pokušava napraviti budalu. Licemjer druge ponižava i ruši im samopoštovanje. Nepravda može biti strašna- zbog nje možemo biti izdvojeni, osamljeni, uništeni. Ali ona ne dira u osjećaj samopoštovanja, iako ga u određenim trenucima može jako poljuljati. Zbog nepravde su se dizale revolucije, bune – ljudi su osjećali da se nepravda može ispraviti. Nepravda pretpostavlja pravdu, određeni sustav vrijednosti. Ono što mi doživljavamo kao nepravdu može biti i te kako pravedno za dobrobit zajednice. Gdje nema vrijednosti ili gdje su one poljuljane, kao što je slučaj u našem društvu, na scenu stupaju licemjeri koji savršeno razumiju da čovjek treba vrijednosti, nude ih na sve strane, ali samo misle na svoju korist- igraju se s čovjekovim dubokim i iskrenim potrebama za sigurnošću, prihvaćanjem, ljubavi prema domovini i obitelji, pravednošću, istinom.
  • Sigurna sam da mladi ljudi žele nešto promijeniti, ali se ne usuđuju. Prerano od odraslih nauče lekciju prilagođavanja nepravdi i licemjerju. Od nas odraslih nauče također i lekciju o uspjehu i neuspjehu. Vide što se događa sa „neuspješnima“. Vide odrasle koji šute i rade, da bi preživjeli. Vide često i bijes, očaj, tugu, ali sve te emocije izazvane društvenom nepravdom ne pokazuju se prema van, ostaju u obiteljima, iza čvrsto zatvorenih vrata i unutar zidova. Vide i što se događa kad netko nešto pokuša promijeniti na bolje. Često se razotkrije da ljudi koji pokreću neke male akcije protiv nepravde imaju skrivene ciljeve, neku osobnu korist. To je poražavajuće za mladog čovjeka koji je sav u idealima. Zato mladi danas ne vjeruju odraslima, to je prvo. Ako nema povjerenja u odrasle, njihov idealizam pada u vodu. A gdje nema idealizma, nema ni pravde. Tako se vrtimo u krug izbjegavajući rješavanje društvenih problema. Ali mladi nisu ti koji bi trebali početi mijenjati svijet. Odrasli bi trebali ponuditi modele, a oni ih onda mogu slijediti i razvijati svoju snagu do maksimuma.
  • Video igre i društvene mreže nisu problem, njihova popularnost je samo posljedica problema. Postoje nekvalitetne video igre i nekvalitetne knjige. Tko o virtualnom svijetu malo zna, lako se uhvati u zamku da brzo osudi video igre jer su mnogima, osobito odraslima, nepoznanica. Ali to nije problem. Veći je problem to što odrasli nemaju vremena upoznati svijet mladih, jer su preumorni od gole borbe za život. Popuštaju na svim stranama pa i u odgoju. Zato su se mladi i odrasli toliko udaljili da ponekad i jedni i drugi imaju osjećaj da su dvije različite vrste. Mladi ljudi imaju potrebu za komunikacijom, o svemu što ih zanima. Ako to ne mogu dobiti od nas odraslih, potražit će negdje drugdje. Generacije se sve ranije udaljavaju – podijelila nas je tehnika i rijetki odrasli imaju vremena baviti se tim fenomenom, učiti nove stvari. Loše je kad ljudi nemaju vremena jedni za druge i kad se površno doživljavaju. Sve ostalo je samo posljedica od koje se pravi „lov na vještice“, što nas još više udaljava. U tom procjepu cvjeta konzumerizam koji ispunjava brojne praznine u odnosima. 
  • Namjera mi je bila najprije potaknuti na razmišljanje o licemjerju, i napraviti razliku između licemjerja i nepravde. Na ulomku iz romana svi prisutni su mogli sami provjeriti svoje razumijevanje ove razlike. Zatim smo u grupama razradili situacije koje oprimjeruju licemjerje. Grupe su stvarale priče u kojima je trebalo biti onoliko likova koliko je članova grupe. Time se svakome kasnije dala neka uloga u situaciji. Nakon što je stvorena zajednička priča, podijeljene su uloge među članovima grupa i svatko je za sebe napisao unutrašnji monolog o tome kako vidi prikazanu situaciju. Tu je bio prisutan element iznenađenja, kao i u životu - čak i kad svi dobro poznajemo situaciju, nikad ne znamo kako je vidi svatko do sudionika. Na kraju radionice grupe su pročitale svoje priče, a potom su jedni druge iznenadili svojim pogledom na odnose prikazane pričom. 
  • Radionicom sam željela postići da se svi sudionici nađu u situaciji istovremeno kao oni koji sudjeluju i koji procjenjuju. Tako je i u stvarnom životu. Ponekad prebrzo donosimo procjene o ljudima na temelju krivih premisa. Za dublje razumijevanje potrebno je poznavati puno podataka da bi se donijeli ispravni zaključci. Osobito brzo donosimo zaključke o nepravdi. U radionici smo vidjeli da se iza nepravde ne krije uvijek loša osoba s pokvarenim namjerama. Osjetili smo također da se iza licemjernog ponašanja uvijek kriju niske strasti i samo osobna korist. To je trebalo u radionici proživjeti- da nam netko samo definira razliku, teško bismo mogli doživjeti takav uvid u stvari.
Ulomak koji je korišten u radionici:

„Nekako mi se nije dalo da se tu s njim upuštam u čitavu tu stvar. Ne bi me, uostalom, ni razumio. Priča uopće nije bila za njegov kolosijek. Jedan od najvažnijih razloga zašto sam napustio Elkton Hills bio je što sam tamo bio okružen samim licemjerima. To je sve. Bilo ih je na tisuće. Izvlačili su se iz svake rupe. Bio je tamo, na primjer, onaj ravnatelj, gospodin Haas, najlicemjernija hulja što sam je ikad u životu vidio.Bio je deset puta gori od starog Thurmera. Nedjeljom, na primjer, stari Haas je obilazio čitavu školu rukujući se lijevo-desno s roditeljima koji su dolazili da obiđu svoje sinove. Bio je šarmantan kao sam vrag i sve - osim ako su roditelji nekog dječaka bili mali, starinski, pomalo smiješni ljudi. Trebali ste vidjeti kako se ophodio s roditeljima dječaka koji je stanovao sa mnom u sobi...Hoću reći, ako je majka nekog dječaka bila onako podeblja žena provincijskog izgleda ili slično, a otac opet jedan od onih ljudi koji nose ona odijela sa širokim ramenima i glupe crno-bijele cipele, stari Haas bi se samo kratko rukovao s njima, uputio im je jedan licemjeran osmijeh i odmah se udaljio da se upusti u razgovor od dobrih pola sata s roditeljima nekog drugog učenika. Ne podnosim takve stvari. Dovode me do ludila. Tako me deprimiraju da mi se čini da ću poludjeti. Mrzio sam taj prokleti Elkton Hills“.


(ulomak iz romana „Lovac u žitu“ J.D. Salingera)

Pitanja za uvodni razgovor:

1. Koliko je, po tvom mišljenju, licemjerje kakvo Holden primjećuje u svojoj okolini, prisutno u našem društvu?

2. U kojim slojevima društva ili posebnim situacijama primjećuješ ovakvu vrstu licemjerja - ulizivanje bogatima i ignoriranje siromašnih?

3. Osjećaju li i danas mladi ljudi prezir prema društvenom licemjerju? Zašto?

4. Iskazuje li se taj bunt izborom glazbe, u načinu oblačenja i govoru?

5. Nekad su traperice bile simbol otpora svijetu društvenog licemjerja- postoji li danas neki znak otpora koji prepoznaju određene skupine?




Nema komentara:

Objavi komentar