ponedjeljak, 1. srpnja 2013.

Iz predgovora knjizi Priče koje iscjeljuju (Naomi Rachel Remen)

Ulomak koji ću podijeliti s vama napisao je dr. Dean Ornish, presjednik kalifornijskog Instituta za istraživanje preventivne medicine, u predgovoru knjizi Priče koje iscjeljuju kao dobar prijatelj autorice Naomi Rachel Remen i kao kolega koji dijeli s autoricom stavove prema bolesti i zdravlju. U tom kontekstu objasnio je koja je važnost pričanja i slušanja priča u procesu liječenja. 

"Priče su jezik zajednice. Srce je pumpa i na fizičkoj razini potrebno mu je davati najbolje lijekove koje medicina nudi. Ali mi smo više od strojeva. Prava epidemija u našoj kulturi nije samo fizička srčana bolest, nego i nešto što nazivam emocionalnom i duhovnom srčanom bolešću: osjećaj usamljenosti, izolacije i otuđenja koji tako snažno prevladavaju u našoj kulturi zato što su narušene društvene mreže koje su nam davale osjećaj povezanosti i zajedništva. 

Pa što onda? Ljudi koji se osjećaju usamljeno i izolirano češće puše, prejedaju se, zlorabe droge, radoholičari su. Također, mnoga istraživanja pokazuju da su ljudi koji se osjećaju usamljeno i izolirano izloženi tri do pet puta većem riziku od preuranjene smrti prouzročene infarktom, aili i od svih drugih uzorak u usporedbi s pojedincima koji imaju osjećaj povezanosti sa zajednicom. 

(...)

Pričanje priča može djelovati iscjeljujuće. Svi mi u sebi imamo pristup višoj mudrosti, ali možda to otkrivamo tek kad glasno progovorimo. 

Slušanje priča može također imati iscjeljujući učinak. Dok slušamo priče drugih, često se javlja duboko povjerenje u život. Tada shvaćamo da nismo sami, putujemo u prekrasnome društvu. Obični ljudi koji žive obične živote često su junaci.

Naša međusobna povezanost te povezanost s vlastitim dušama i duhovima postoji. Tijekom razdoblja kad se osjećamo najranjivijima, otkriva se u nama ono što nije ranjivo, i postaje vidljivije. Kad se naša srca počnu otvarati, to možemo osjetiti - kao kad otvaramo prozor i u sobu puštamo svjetlost koja strpljivo čeka da joj dopustimo ulazak."   

Pitanja koja sebi postavljam nakon čitanja ovog ulomka su: 
  • koliko je naša kultura ugrožena istim simptomom otuđenja i koje su društvene skupine najugroženije?
  • u kojim se sve institucijama koristi pričanje i slušanje priča kao sredstvo za prevenciju bolesti? 
  • u kojim se sve institucijama palijativne njege koristi pričanje i slušanje priča?  
  • je li jedan od razloga iznimne popularnosti autobiografija naših poznatih kulturnih ličnosti upravo želja i potreba da se čuje i podijeli priča (i njezin kulturološki okvir: vrijeme i prostor)?
  • zašto je u kulturi kao naša, koja je do 20. stoljeća bila dominantno usmena i pripovjedačka, pričanje priča i slušanje priča izgubilo društvenu važnost? 
  • što gubimo kad prestanemo slušati i pričati priče? 
Ključnim sintagmama ulomka smatram sljedeće: priče su jezik zajednice, slušanje priča, pričanje priča, naša međusobna povezanost, povezanost s vlastitim dušama i duhovima, ono što nije ranjivo postaje vidljivo 


Nema komentara:

Objavi komentar