petak, 5. srpnja 2013.

Međužupanijski skup knjižničara u Siraču, 4.7.

Danas želim ukratko, koliko mi vrijeme dopušta, iznijeti samo neke impresije s jučerašnjeg skupa knjižničara održanog u Siraču, mjestu blizu Daruvara o kojem smo znali malo prije dolaska, a saznali puno lipih stvari po dolasku. Kolege u Siraču divni su domaćini, kod njih smo se osjećali kao kod kuće. Skup je odlično organiziran, u Osnovnoj školi Sirač dočekani smo lijepim riječima i domaćom hranom, a u uvodnom dijelu svoje su vještine plesa, glume i pričanja priča pokazali polaznici vrtićke skupine i osnovnoškolci. 

Od načelnika općine, gospodina Branimira Milera saznali smo da je Sirač poznat po izvozu drveta i prvoklasnog kamena, od čega većina stanovnika živi već stoljećima. Naime, nesretna je i zabrinjavajuća činjenica da se pruga za izvoz tih sirovina uskoro ukida.  Tako se ovaj mali grad mora vrlo skoro boriti za svoj opstanak i za prugu koja život znači. Kako je tema skupa bila uvođenje građanskog odgoja u škole, ovaj je podatak izazvao reakcije, nakon čega je uslijedilo zajedničko razmišljanje o problemu, u neformalnom dijelu druženja polaznika skupa. Naime, kako su kolega Hrvoje Jurić i kolegica Dijana Ćurković u prvom dijelu slupa govorili o direktnoj demokraciji bilo je vrlo poticajno razmišljati o inicijativi koja bi se mogla provesti za spas pruge i opstanak djelatnosti koje su važne za ovaj kraj.

Kako je tema uvođenja građanskog odgoja vrlo aktualna, iako nije izazvala u javnosti veliku buru emocija kao uvođenje zdravstvenog odgoja, dobro je što su knjižničari na skupu mogli pokazati kako su, u suradnji s profesorima razredne nastave i pojedinih predmeta, proveli program eksperimentalno, na kakve su probleme nailazili i kakve su bile reakcije učenika.

S ulaskom u Europsku uniju svakako će pažnja koju posvećujemo ovoj temi u pedagoškom smislu biti poželjna jer o programu i načinu provođenja možemo već sad postaviti neka ključna pitanja, od kojih je, po mom mišljenju, najvažnije pitanje koju sliku djeteta taj program ima kao krajnji cilj i hoćemo li do te slike dolaziti zanemarujući kompleksni svijet emocija koji dijete tek istražuje. Naime, u konačnici, ako samo bacimo pogled na kurikulum građanskog odgoja, naglasak se u društvenim kompetencijama stavlja na samokontrolu i svijest o emocijama. Hoćemo li i prije nego dijete doživi svoje emocije i osjeti njihovu snagu i doseg u aktivnostima u kojima se jača i razvija kroz kurikulum građanskog odgoja razvijati kod djece kulturu distanciranja od sebe, i to onda kad je čovjeku najpotrebniji osjećaj uronjenosti u svijet i društvo? Osim što je preširoko zacrtan, kurikulum upravo najlošije definira društvene kompetencije koje se  i u nacrtu i u konačnoj verziji svode na doslovno menadžerske vještine koje dijete treba razviti do puberteta.

Ne mogu se oteti dojmu da je kurikulum građanskog odgoja za društvo u kojem je tržište velikog kapitala već uništilo građanstvo, takozvanu srednju klasu, samo platforma koja će nas stalno podsjećati na idealistične ciljeve koje nikako ne možemo, zbog logike zbivanja, ostvariti. Drugim riječima, puno posla kojim ćemo se morati baviti da zaboravimo na svoju podčinjenost u Europi. Naravno, dobivat ćemo za to bodove za koje ćemo moći nešto kupiti na sniženjima tržišta vrijednosti koje ionako gotovo više ništa ne nudi.

Pozitivno je da se mladima ovim programom daje jedan vrijednosni okvir i prostor za propitivanje vrijednosti demokracije, odnosa pojedinac - društvo i mogućnost sudjelovanja u aktivnostima koje stvaraju osjećaj zajedništva. Kao što smo se uvjerili na skupu, kolegice koje su iznijele rezultate projekata potaknutih uvođenjem građanskog odgoja u školama (na primjer, projekt Voćinski lonac) primjer su odlično iskorištene prilike gdje su mladi kreirali i provodili veći dio aktivnosti koje imaju posebnu vrijednost za cijelu zajednicu. Nadam se da ćemo svi uglavnom iskoristiti prednosti svega novoga što uvodimo u škole, na sličan način.

Ivana Bašić   
          

Nema komentara:

Objavi komentar