subota, 5. listopada 2013.

Ester- drugi dio prikaza knjige (Jesmo li odgovorni za ljubav?)



Sandor Marai: Ester - uzaludna ljubav

II. 

Jedna je članica našeg čitateljskog kluba Opstanak na razgovoru o knjizi komentirala kako o Ester, glavnoj junakinji romana, imamo premalo podataka da bi je shvatili kao stvarnu osobu. Štoviše, ista je osoba naglasila da joj se čini da takve žene ne postoje i da je Ester piščeva vizija žene i ženskih osjećaja. Druga je članica komentirala na sličan način kako joj se čini da nije moguće da postoje žene koje ništa u životu ne rade nego samo čekaju da im se nešto dogodi, da se netko (uglavnom neki „On“) vrati i da pomakne njihov monotoni život s mrtve točke. I kakva je to ljubav, pitale su se obje, koja poznaje samo laži, prevare, podređivanje i podržavanje iluzije koja ruši ženino samopoštovanje?

Moram primijetiti da se u potpunosti slažem s obje naše drage članice u tome da se radi o površno izgrađenom liku ali ne mogu se složiti s njima kad kažu da takve žene ne postoje. I jesu li manje stvarne ako se o njihovom životu ne može reći ništa više od toga da su u posljednjih dvadeset godina čistile, kuhale, održavale vrt, odbijale prosce i - čekale? Zar nije isto radila i Penelopa, žena slavnog trojanskog junaka i pustolova koja je svog muža čekala punih dvadeset godina boreći se s proscima kako bi se sačuvala za svog muža, živeći u uvjerenju da će se jednog dana Odisej ipak vratiti? Ono što razlikuje Ester od Penelope je muškarac kojeg čekaju i vjerujem da je to jedan od razloga zašto Penelopin napor u čekanju doživljavamo kao smisleno djelovanje, a Ester i njezinu nepomičnost kao stanje koje može izazvati samo čuđenje i sažaljenje. Jedna je čekala Odiseja, stabilnog i odanog muškarca koji je, usprkos prevarama koje je počinio putem do Itake, postojano bio predan ideji povratka kući, svojoj ženi i djetetu. Zbog te se ideje bio spreman suočiti s nepomirljivošću mora kojim je vladao Posejdon, spreman uništiti ga na svakom koraku. I, sukladno grčkoj ideji da postoje samo dvije sile koje upravljaju i bogovima i ljudima, a to su sudbina i ljubav, u njegovom slučaju ljubav prema obitelji nadvladala je kletvu moćnog boga mora i pobijedila sve neprijateljske sile. Penelopa je, kad je konačno dočekala svog muža, dobila potvrdu smislenosti svojih napora i nagradu za svoj neizmjernu vjernost – odanu ljubav. Ester na žalost nije dobila ništa. Točnije, nagrada je bila u skladu s karakterom njezinog dragog Lajosa- dobila je poziciju osobe koja će ostatak života provesti negdje u njegovoj blizini, bez ikakve garancije da će na nju paziti i brinuti s o njoj. I zbog toga je bila spremna ostaviti sve što joj je značilo sigurnost i dostojanstvo. Ester je dostojanstvo izgubila, Penelopa ga je samo potvrdila. Ester je dobila mrvice sa stola ljubavi, Penelopa je dobila raskošnu gozbu. Zašto? Zato jer, po svemu sudeći, naše dostojanstvo i samopoštovanje ovise o karakteru osobe koju volimo. Jesmo li do te mjere određeni jedni drugima da se sve naše karakterne crte zrcale u ljudima koje volimo? Je li nekarakterni i zabavni Lajos imao sve što karakterna i dosadna Ester nije i obratno? Može li karakterna osoba stajati kao potporni stup nekarakternoj? I koliko dugo?

Lajos tvrdi da ga je Ester iznevjerila onda kad ju je najviše trebao. Zamjera joj što nije preuzela ulogu moralnog oslonca i naglašava kako je svjestan svoje moralne niskosti. Znači li ljubav potpuno prihvaćanje drugoga, kakav god on bio? Vjerujem da je u svima nama barem jednom zatitralo ovo pitanje, makar kao pretpostavka dok smo razmišljali o onome što nazivamo pravom ljubavi. I smatram da je to jedna od tajni ovog romana – jednostavno na trenutak probudi onaj jednostavni san o potpunom jedinstvu s drugim, podsjeti nas na onu naivnu radost predavanja koja ne pita za uzroke i posljedice.

U ključnom razgovoru, prije nego što Ester popusti Lajosu i preda mu posljednju svoju zemaljsku imovinu, on pravi razliku između muške i ženske ljubavi, pridobivajući je tako za ideju o ispravnosti odustajanja od njenog mirnog i stabilnog života.  

Lajos joj kaže: „Nije dovoljno samo nekoga voljeti. Mora se voljeti tako da ni kradljivac, ni tuđa namjera ni zakon, pa bio on Božji ili svjetovni, baš nitko i ništa ne može protiv te ljubavi. Nismo se voljeli dovoljno hrabro..u tome je bila naša nesreća. A to je već tvoj grijeh, jer je muška hrabrost u ljubavi uistinu neznatna. Ljubav je, zapravo, vaše djelo. Samo ste u tome nedostižne.“

A zatim nastavlja dalje: „Ti si tu negdje pokleknula, a s tobom je palo sve što je moglo biti, što je bila tvoja dužnost, tvoja zadaća, smisao života. I nisu muškarci odgovorni za ljubav. Treba voljeti hrabro. No ti si počinila ono najgore što žena može počiniti: uvrijedila si se, ustuknula i pobjegla.“

Smatram da je potpuno svejedno tko je kome uputio ove riječi. Vjerujem da su mnogi ljudi doživjeli slične optužbe i predbacivanja na račun svoje odluke. I tko smo mi uostalom da donosimo sud što je za nekoga najbolje rješenje? Možda je Ester do kraja života osjećala da je donijela ispravnu odluku.A možda i nije? Sami dopišite nastavak njezine priče. Roman će vas sigurno odvesti prema vašem vlastitom scenariju- tamo gdje završava Ester počinju naše osobne priče...    

Nema komentara:

Objavi komentar