nedjelja, 15. prosinca 2013.

Erri de Luca: Tri konja


Erri de Luca: Tri konja, Meandar Media, Zagreb, 2011.

Pisac mora biti manji od priče koju pripovijeda. Mora se vidjeti da mu priča bježi na sve strane, a on uspijeva uhvatiti samo dijelić. Čitatelj tada uživa o obilju koje premašuje pisca.   

U obilju knjiga koje se mogu pohvaliti dobrom fabulom, majstorskim pripovijedanjem, inovativnim završecima, zanimljivim likovima i tome slično zaista su rijetke one koje nas mogu pokrenuti iznutra.

Dvoumila sam se hoću li Tri konja ostaviti za sebe, kao neko svoje otkriće, i tako ga na neki način posvojiti, ili ga podijeliti s drugima. Imala sam silnu potrebu reći svima kako sam pronašla ono nešto i osjećaj da bi jako željela da to nešto ostane samo moje. Kad sam zatvorila knjigu, nakon posljednje stranice koja je iz mene izvukla sve što se iz riznice ljudskih osjećanja može izvući, zatreperila sam iznutra i obratila se knjizi. Rekla sam joj:"Savršena si." Objavila sam joj ljubav. Trebalo mi je tjedan dana da dobro razmislim, da se osjećaji slegnu, pa da odlučim na koji način misliti ovu knjigu, na koji način je podijeliti. U međuvremenu, provjerila sam kako knjiga djeluje na druge. Posudila sam je svojoj najboljoj prijateljici i čekala rezultate. "Svaka rečenica je poezija.", rekla je nakon nekoliko pročitanih stranica. Kad mi je vraćala knjigu, saznala sam da nisam jedina iz koje Erri de Luca izvlači snažne osjećaje.


Ovo je knjiga snažne biblioterapijske vrijednosti, prvenstveno zbog toga što, kako sam pisac kaže, čitatelj uživa u obilju koje premašuje pisca. Pisac nagovještava život iza teksta. U samom tekstu, u svakoj rečenica, sabijena je esencija svakog proživljenog trenutka. Likovi su u život uronjeni svim osjetilima i ta se prisutnost u sadašnjosti iskazuje rečenicom koja sažima mirise, okuse, boje, slike, dodire, poglede. Čovjek je povezan s prirodom i osjeća izdvojenost iz nje. Ljudi se u slici svijeta glavnoga junaka isprepliću sa stablima o kojima brine. U svakom trenutku vidimo sebe i druge kao dio velike slike svijeta i istovremeno osjećamo bol zbog povremenog nedostatka te povezanosti. Ovo je priča o čovjeku i povijesti, o ljubavi i opraštanju, priča o prijateljstvu i iskupljenju napisana jezikom koji ne teži razumjeti već osjetiti. Iza našeg razumijevanja odnosa i stvari uvijek postoji puno više od onoga što jezik može izreći. 

O previše toga ne znam i ne mogu voditi računa, ali ponekad na površinu izranja neznanje koje u meni budi čežnju.  


Mnogim pisima ne vjerujem da su zaista pisali iz potrebe da napišu priču o čovjeku. Iza mnogih knjiga slutim samo želju za slavom, novcem, tržišnim uspjehom, nagradom, društvenom potvrdom. Knjiga napisana iz srca mora djelovati. Ponekad djeluje tako snažno da te pomakne iz temelja, točno onako kako kretanja nebeskih tijela pomiču planine i mora. U takvim knjigama je sve, obuhvaćaju nas u našoj punoj mjeri, kao djelić cjeline. Dogodi se da u čovjeku ugledaš čovječanstvo i ostaneš bez teksta. Volim kad me tekst ostavi bez teksta.
 
Vjerujem da Tri konja mogu posebno biti bliska jednoj vrsti ljudi. To su oni koji osjećaju zemlju i odnos prema zemlji kao dio svoje sudbine. Posebno oni koji su se od zemlje udaljili a jednom im je ušla u sva osjetila, nepovratno. Svaki put kad glavni lik razmrvi list kadulje pod prstima čovjek se prisjeti zemlje i njezinih mirisa. Makar se dizali samo iz priča njegovih predaka, osjetit će nalet nekih potisnutih ili zagubljenih osjeta. Neki su vrlo daleki, ali su nam potrebni i ponekad osjećamo kao da samo napola živimo kad ih nema. Posebna vrijednost ovog malog romana je u njegovoj evokativnoj snazi.

Tako dane provodim u vrtu gdje njegujem stabla i cvijeće, i šutim na mnoge načine, uz poneku usputnu misao ili pjesmu u sebi, i stanku što je određuje oblak koji diže sunčano breme s leđa.

Roman je evokativan ali nije defabulativan. Na ovom mjestu samo ću nagovjestiti, da ostanem vjerna poetici teksta kojeg predstavljam, da je vjernost stablima dio mudrosti glavnoga junaka koja je došla kao smiraj nakon razdoblja velikih borbi. Nakon prvog života. Nakon prvog konja. Život  nam u valovima donosi razdoblja mira i nemira. Tako će u drugi život, miran i stabilan, jedna žena unijeti nemir da bi jedan neobičan prijatelj krvlju zapečatio jednom davno započetu priču. Krajevi uvijek donose nove početke. Postoji li novi početak za ljude koji su nekoliko puta počinjali iznova? Može li se iza nekoliko puta proživljenog otpuštanja i opraštanja početi ponovo? I kako? Kako imati snage uzjahati trećeg konja?
 
Još jedna od posebnosti ovog poetičnog romana je znak jednakosti između čovjeka i knjige. Ako promotrimo pomalo analitički, možemo slobodno reći da su čovjek, priroda i knjiga sveto trojstvo ove knjige. Roman počinje i završava knjigom- nova priča otvara se i zatvara istom knjigom. Između se dogodila priča, krhka i fragmentarna kako samo ljudski život može biti.      


Uzimam knjigu što miruje otvorena, predajem se njezinu ritmu, dahu drugog koji pripovijeda. Ako sam i sam drugi, to je zato što više od godina i putovanja čovjeka s mjesta pomiču knjige.
Nakon brojnih stranica nauči se neka varijanta, neki potez različit od onog učinjenog i naizgled neizbježnog.
Odvajam se od onoga što jesam kad isti život naučim gledati drugim očima.
Na slabu svjetlu brijem mokro lice i britva pokušava kožom proći drugim putem.
Spremam knjigu u unutarnji džep jakne, iznutra je prislanjam na grudi. Na mjestu gdje je nekoć bilo oružje sad je nešto posve drugo.

Što bismo bili bez priče koja povezuje sve porazbacane djeliće naših života? Kako bi se i na koji način ljudi koji su svoje sudbine ostavili u drugim gradovima ili na drugim kontinentima ikada povezali sami sa sobom da nema priče?
 
Sigurna sam da vas roman Tri konja neće ostaviti ravnodušnima. Ako mu se prepustite, mogli biste pomisliti na trenutak da ste zaista negdje drugdje bili i živjeli neko kratko vrijeme puno intenzivnije, kao u nekom upečatljivom snu koji nas podsjeća na ljepotu življenja, na ljepotu naše prolaznosti.




 

 

 

 

  

 

 

 

 
 

2 komentara:

  1. Odlična knjiga, oduševila me! Podsjeća me na Baricca po strukturi priče.
    Jako lijep osvrt na roman.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. hvala puno na komentaru kojeg sam pročitala dvije godine nakon što ste ga objavili:) bolje ikad nego nikad, a možda nije ni slučajno:)

      Izbriši