srijeda, 11. studenoga 2015.

Haruki Murakami: Kada padne mrak (Čitateljska grupa Malo drvo: čitali smo....)


Malo drvo – čitali smo…

Haruki Murakami: Kad padne mrak

Roman Harukija Murakamija, dobro poznatog svjetskoj i domaćoj publici po romanima Moj slatki Sputnik i Norveška šuma, da spomenem samo one najčitanije, jednostavno je fabulirana priča o djevojci Mari koja luta gradskim ulicama noću, provodeći vrijeme bdijući i čitajući, dok njezina sestra Eri Asai spava kod kuće mjesecima, u potpunom zaboravu sebe.  Roman počinje bezličnom perspektivom objektiva/promatrača koji promatra gradske ulice „očima noćne ptice koja leti nebom“ i tkivo grada mu se ukazuje kao  opasno mjesto „bremenito zlim slutnjama“. Pogled promatrača spušta se na „kvart za zabavu“, točno u ponoć, na šarenu gomilu koja se okuplja na gradskim ulicama. Radnja se odvija u kasnu jesen i čekamo da se datum upravo promijeni. Iza ponoći počinje novi dan, ali i nova priča.

U restoranu Denny upoznajemo Mari koja u sivoj kapuljači čita knjigu. Izgleda kao srednjoškolka iako bi po godinama, kaže pripovjedač, mogla biti starija. Pije kavu, puši i čeka da svane zora. Ništa ne obećava da će se nešto važno dogoditi između pročitanih redaka i ispijenih gutljaja kave, dok joj u jednom trenutku ne priđe visoki momak koji u njoj prepoznaje sestru Eri Asai. Pridružuje joj se, i njihov razgovor vrti se uglavnom oko hrane. Saznajemo da je Mari vegetarijanka i da njih dvoje imaju neka zajednička sjećanja s nekog davnog kupanja. Mari se njega sjeća po ožiljku na desnom obrazu, a on njezine lijepe sestre po „zbilja minijaturnom bikiniju“. Mari uporno ne želi otkriti svoje osjećaje prema sestri, drži se zagonetne šutnje na svaki mladićev upit. O njoj se tako malo može saznati jer čak i na komplimente koje joj mladić upućuje reagira suzdržano. Razgovor se, što će se i nekoliko puta ponoviti u romanu, i to je način na koji se gradi priča, od trivijalnih stvari penje prema mitskoj priči koja daje okvir njihovom kasnijem odnosu. Mladić joj priča priču, točnije mit, o trojici braće koja su gurala tri velika okrugla kamena. Dok su dvojica mlađe braće odgurala kamen do pitomih dijelova doline, stariji je brat odgurao kamen do najvišeg vrha, jer je posjedovao silnu volju i ustrajnost, na mjesto na kojem je mogao samo „lizati led i mraz“ ako ožedni i „žvakati mahovinu ako ogladni“. Ipak, bio je izuzetno zadovoljan jer je s tog mjesta vidio cijeli svijet. Pouka koju je mladić iščitao iz priče bila je da su „svi ljudi različiti i, ako nešto zbilja želiš, moraš to biti i spreman platiti“. Tek sada saznajemo da je mladić muzičar i da svira saksofon noću u jednom bendu, i da je to razlog zašto su se njih dvoje upoznali u to doba noći. I, naravno, ovdje jasno čitamo Murakamijev rukopis, bolje nego igdje, jer je uvijek u pozadini zbivanja noćni jazz, tiha glazba koja razvezuje dušu i zabavlja zasanjane. Prvo poglavlje završava mladićevim odlaskom, ali ne zadugo, jer će ih priča ponovo spojiti, gotovo neraskidivo.

U drugom poglavlju promatramo Eri Asai kako spava dubokim i bezbrižnim snom, toliko dubokim da u jednom trenutku postaje dio slike, objektiva koji je zarobljava u svojoj tamnoj komori. Eri je u zaboravu, ili zaboravlja, to ne možemo znati. Znamo samo da ne pripada više potpuno ovome svijetu i da se prepustila nekom drugom svijetu u kojem nema okoline koja je inače okružuje. Zanimljivo je da se ta ljepotica, koja je i radila kao manekenka, potpuno stopila sa kamerom koja je promatra. Sablasni Čovjek bez lica nepomično sjedi u sobi iza katodne cijevi i promatra Eri Asai. Preko lica mu je prevučena maska i ne znamo o kome se radi. Znamo samo da zuri u djevojku koja spava. Ta se scena produbljuje  njegovim tihim i nečujnim disanjem koje odaje jedini znak života u tom zatvorenom prostoru.

Posebnost romana je u preplitanju sudbina dviju sestara koje su potpuno različite po načinu života i životnim stavovima. S druge strane, jedva se i poznaju, kako Mari saznaje od mladića kojeg susreće. Na kraju romana saznajemo da je Eri jednom zaštitila Mari od straha koji je proživjela kad su kao djevojčice ostale zakočene u liftu. Tada se sestra postavila kao odrasla osoba i zagrlila mlađu djevojčicu koja se od panike bila ukočila. To je jedini put da su dvije sestre disale kao jedno. I, naravno, ta će se scena ponoviti na kraju romana kada Mari liježe uz svoju sestru, utisne joj poljubac sličan  poljupcu kojeg je kraljević utisnuo usnuloj Trnoružici, i zaspe pored nje. Konačno, dok Mari nakon dugo vremena spava, Eri pokazuje neke znakove probuđenosti za ovaj svijet – njezini kapci počinju slabašno titrati kao da se razbuđuje.

 Između sablasne priče o Erinom gubljenju u svijetu fantazmi koje vrebaju iz praznog televizora, u zatvorenoj sobi nekog drugog svijeta iz kojeg nema izlaza, Mari i mladić grade odnos koji oscilira između nepovjerenja i polaganog otvaranja. I grade ga kroz priču u koju se slučajno oboje upliću, kao sudionici potrage za muškarcem koji je u ljubavnom hotelu gotovo na smrt isprebijao jednu mladu Kineskinju. Ta će ih priča dovesti u razne situacije u kojima će moći podijeliti svoja razmišljanja i upoznati se toliko da se i zavole. Mari odlazi na studij u drugi grad, toliko ćemo na kraju romana saznati o njezinoj budućnosti. Mladić joj izjavljuje, sasvim iskreno i nenadano, privrženost i odanost te joj, kao u najromantičnijim pričama, obećava kako će joj pisati duga pisma, na starinski način.
S jedne strane potpuno otuđenje, s druge strane romantika jedne nježne muške duše koja se otvara kao najljepši cvijet pred samozatajnom djevojkom. Mari prihvaća njegovo udvaranje, ali na sebi svojstven tihi i diskretni način. Tako završava priča, bez puno vike i buke, bez dramatike svojstvene klasičnim ljubićima, ali s jednom rascvjetanom ljubavi koja se događa paralelno sa tužnim i strašnim sudbinama ljudi koje su putem oboje susreli. Korogi, jedna od djevojaka zaposlenih u ljubavnom hotelu, jednom je rekla: „U ovom svijetu ima stvari koje možeš napraviti jedino sama i stvari koje možeš napraviti s nekim. Važno je to dvoje kombinirati u pravim omjerima.“ Kada to kaže osoba koja veći dio svoga života bježi, i koju njezini progonitelji drže u napetosti na javi i u snu, onda njezina izjava ima sasvim drugačiji smisao nego da je izrečena od neke fine susjede koja izražava usputno mišljenje o nečijoj ljubavnoj vezi.
Roman Kad padne mrak opravdava Murakamijevo veliko književno umijeće jer je toliko jednostavnosti utkano u vrlo kompleksne odnose među likovima, i toliko složenosti u njihovim karakterima koji su i svakodnevni  i iznimni u isti tren. Svijet je mjesto užasa i ljepote, složeni mehanizam koji u jednome sadrži rascvjetanu ljubav, a u drugome prazninu potpune odsutnosti. Život i smrt, patnja i zanos događaju se istovremeno i  prate jedno drugo, osobito u tom zagonetnom vremenskom prostoru između dana i noći, oko ponoći.

Nema komentara:

Objavi komentar