subota, 12. prosinca 2015.

Ellie Wiesel: Noć - književnost od biblioterapijske vrijednosti


Ellie Wiesel: Noć

"U početku je bila vjera, dječačka; i povjerenje, isprazno; i obmana, opasna. Vjerovali smo u Boga, imali smo povjerenje u čovjeka i živjeli smo u obmani da je u svakoga od nas usađena sveta iskra plamena Prisutnosti, da svatko od nas nosi, u svojim očima i duši, odraz Božje slike i prilike. To je bio izvor ako ne uzrok svih naših nesreća." 

Glavni junak romana desetogodišnji je dječak koji je sa svojim ocem zatočen u logoru i proživljava pravi pakao. Iako je preživio, mori ga osjećaj krivnje jer u posljednjim trenucima života svoga oca nije bio uz njegovo uzglavlje, nije se usudio prići mu dok je zvao njegovo ime, jer se bojao batina.

Iako me i samu strah čitati ove retke jer svjedoče o neljudskom postupanju s ljudima, o krajnjoj otuđenosti kakva je nezamisliva u civiliziranom svijetu i u normalnom okruženju, odlučila sam se suočiti sa svojim strahom i upustila se u čitanje. Na svakom koraku me dosezao osjećaj da čitam o nečemu što je ne samo nezamislivo nego i teško podnošljivo za ljudsko biće.

Oprah Winfrey napisala je da "kroz Wieselove oči vidimo ono najgore i ono najbolje u čovjeku" i da joj "njegova hrabrost daje snage".

U predgovoru knjizi autor kaže: "Katkada me pitaju znam li odgovor na Aushwitz; odgovaram da ne znam; ne znam ni ima li tragedija takvih razmjera odgovor. Ali znam da postoji "odgovor" u odgovornosti. Kad se govori o tom razdoblju prokletstva i tame, tako bliskom i tako dalekom, "odgovornost" je ključna riječ. Ako se svjedok prisilio i izabrao svjedočiti, to je zbog današnjih mladih, zbog djece koja će se sutra roditi: on ne želi da njegova prošlost postane njihovom budućnošću." Zanimljivo je da prvu verziju knjige nisu htjeli prihvatiti ni američke ni pariške nakladničke kuće, smatrajući je previše morbidnom.

Posebno je zanimljiv lik Moše Podvornik, siromah s kojim pisac otvara knjigu, naglašavajući tako duboku nevjericu koju ljudi osjećaju prema pričama koje imaju ovakav prizvuk. Naime, Moša je jedan od stanovnika Sigheta, malog mađarskog gradića u kojem Židovi do 1944. žive mirnim životom. Na početku rata Moša je kao skitnica deportiran u jedan od logora iz kojeg je, igrom slučaja, pobjegao. Vratio se u Sighet i neprestano upozoravao stanovnike grada na užase koje je vidio, moleći ih da pobjegnu i spase se. Nitko mu nije vjerovao. Svi su držali da je poludio jer je inače bio neobičan. Čak mu ni mali Ellie nije vjerovao iako je bio blizak s njim, više nego itko drugi. Ljudi jednostavno nisu mogli vjerovati da je tako nešto moguće. Nevjerica je brzo nestala kad su jedne noći deportirani u logore. Tada je kod nekih brzo zavladalo ludilo, a neki su se prepustili očaju, dok su neki ustrajali i izdržali u vjeri i nadi do kraja, savladavajući nadljudske napore. I nije se toliko radilo o vjeri, koliko o ustrajnosti i čistom nagonu za preživljavanjem.

Mali Ellie bio je duboko religiozan dječak, posvećen čitanju Talmuda i zabavljen idejom da će jednom biti rabin, posvećen u tajne Kabale. Kao takav, duboko je vjerovao u Božju prisutnost i njegova je tragedija utoliko veća jer je u logoru izgubio povjerenje u Božju providnost i njegovu pravednost. Užasi koje je vidio nisu se mogli objasniti, nisu se mogli proživjeti, od njih se nije moglo udaljiti i promisliti ih. Ljudi su se pretvarali u životinje, svedeni na ono najosnovnije, na nagone. Rijetki su, kao jedan Poljak koji je jedno vrijeme bio čuvar barake, pokazivali znakove ljudskosti, ali i on je bio brzo zamijenjen jer je bio previše human, kako su zaključili esesovci.

"A ja, nekadašnji mistik, ja sam razmišljao:"Da, čovjek je jači, veći nego Bog. Kad si se razočarao u Adamu i Evi, protjerao si ih iz raja. Kad te je Noin naraštaj uvrijedio, poslao si potop. Kad Sodoma nije više nalazila milosti u Tvojim očima, dao si da s neba pljušti oganj i sumpor. Ali ovi ljudi ovdje koje si prevario, koje si ostavio da ih muče, kolju, guše, spaljuju, što oni čine? Oni se pred Tobom mole!Oni hvale Tvoje ime! (...) Danas, nisam više preklinjao. Nisam više bio sposoban uzdisati. Osjećao sam se naprotiv vrlo jakim. Bio sam tužitelj. A optuženik: Bog. Moje su se oči otvorile i bio sam sam, užasno sam na svijetu, bez Boga, bez čovjeka. Bez ljubavi i milosrđa. Bio sam već samo pepeo, ali sam se osjećao jačim od toga Svemogućega uz kojega su toliko dugo vezivali moj život. Usred te molitvene skupštine bio sam poput nekog stranog promatrača."

Ovi retci dovoljni su da oslikaju dubinu patnje kroz koju prolazi Ellie. Osjećaj krajnje egzistencijalne usamljenosti, udaljenost od Boga koji je bio toliko ljubljen i prisutan u zajednici Židova i krik protiv te usamljenosti, usmjeren kroz bijesnu osudu. Činjenica da postoji otac očuvala ga je od sigurne smrti. Često je to bilo jedino što je ljude održavalo na životu- svijest da imaju za nekoga živjeti. "Smrt me je obavijala kao da će me ugušiti. Lijepila se uz mene. Osjećao sam da je mogu dodirnuti. Počinjala me fascinirati ideja da ću umrijeti, da me više neće biti. Ne postojati više. Ne osjećati strašne bolove u nozi. Ne osjećati ništa više, ni umor, ni hladnoću, ništa. Iskočiti iz reda, dopustiti da otklizim prema rubu ceste. Prisutnost moga oca bila je jedina stvar koja me je u tome sprječavala...Trčao je pokraj mene, zadihan, na izmaku snaga, na umoru. Nisam imao prava pustiti ga da umre. Što će učiniti bez mene? Ja sam mu bio jedini oslonac." Mnogi su zatvorenici posustali i odustali od života kad su odvojeni jedni od drugih. To su esesovci jako dobro znali i u većini slučajeva odvajali su rodbinu jedne od drugih. Ellie i njegov otac ostali su nekim čudom zajedno do samoga kraja, iako je otac umro od dizenterije, a Ellie je preživio. Osjećaj blizine davao je osjećaj nade i hranio je dušu u trenucima beznađa.

Teško je ostati ravnodušan na ovakve prikaze patnje. Čovjek se zapita gdje su granice humanoga u čovjeku i koliku granicu može čovjek prijeći, koliko je duboka i široka ljudska patnja. U uvodu knjizi pronašla sam zanimljivu misao autora koji kaže da je "ludilo provalilo u povijest i svijest čovječanstva što se kolebalo između moći zla i patnje njegovih žrtava." Ovo je bio presudan trenutak u 20.stoljeću koji je odredio krajnju dubinu užasa. Ne zato što nije bilo strašnih događaja u povijesti čovječanstva, već zato što je svijet bio dovoljno civiliziran da pomislimo kako takvo nešto nije moguće. I baš u tom trenutku, kad je čovjek povjerovao da je poput Boga, ljudski um pokazao je svoju krajnju izopačenost.   Iako smo stotinu puta pročitali o koncentracijskim logorima, i stotinu puta odgledali filmove na ovu temu, s pravom autor zaključuje da se takva sjećanja ne smiju zaboraviti i da ih stalno treba obnavljati, ne zato da bismo sažaljevali one koji su nestali, nego upravo zato da u našim srcima i mislima ostane svijetla uspomena usprkos tami u kojoj su nestali. Žrtve se ne smiju zaboraviti, to je poruka ove knjige, jer s njima nestaje njihov život, koji je bio bogat i svestran, ispunjen i dobar, ali i povijest jedne zajednice kojoj je sa životima izbrisan i dio povijesti, dio zajedničke povijesti smijeha, sreće, zadovoljstva, i običnih ljudskih stremljenja koja ulijevaju nadu i vjeru u smisao.

"Trebalo je dakle ustrajati. I govoriti bez riječi. I pokušati pouzdati se u tišinu koja ih nastanjuje, obavija i nadilazi. I sve to s osjećajem da šaka pepela ondje, u Birkenauu, teži  više nego sve priče o tome mjestu prokletstva."   

 

Nema komentara:

Objavi komentar