utorak, 3. svibnja 2016.

Arif Ključanin: Bajramske i božićne priče; Henri Bosco: Sylvius - književnost od biblioterapijske vrijednosti

Arif Ključanin: Bajramske i božićne priče, Kulturno društvo Bošnjaka Hrvatske, Preporod, Zagreb, prosinca 2014.  
Henri Bosco: Sylvius, Biblioteka Zora, GZH, 1983.

"Snovi su istina ispričana jezikom kojeg smo odavno zaboravili." 
                                                                                          Arif Ključanin: Rabija

"On izmišlja naše komade. Ne znam kako to čini, majko, niti odakle mu dolaze tolike lijepe priče, ali mi koji smo sve dosad igrali samo da živimo, sada živimo da igramo, i volimo život...S njim je život lijep. Nemojte nam ga uzeti. MI smo mali ljudi, ali on nas voli. I vi biste nas mogli zavoljeti...."                                                                                                         Henri Bosco: Sylvius

U nedavnom razgovoru s Arifom Ključaninom, koji je doputovao iz Novog Zelanda na nekoliko mjeseci, i na tom proputovanju odlučio sa mnom podijeliti nekoliko dragocjenih sati, saznala sam da je jedna od njegovih najdražih knjiga Sylvius, kratki roman Henrija Bosca.

Sjedili smo u predvorju kina Europa, zavaljeni u starinske naslonjače, s pogledom na crno-bijeli poster koji prekriva cijeli suprotni zid prostorije. Na ovom mjestu se ne puši, konobari su zgodni i pristojni, glazba tiha i može se razgovarati. A mi smo razgovarali o pričama. Najprije o Arifovim pričama koje su me u posljednje vrijeme zaokupljale jer su mi donijele dašak orijentalnoga i mističnoga na način koji mogu shvatiti i prihvatiti. Prkos koji i kao čovjek nosi u sebi, obojen nježnošću i razumijevanjem ljudskoga u njegovim najosjetljivijim sferama postojanja, kritičnost prema svakoj isključivosti i biranju strana, i riječi koje su glavni junaci njegovih priča, osvojile su me toplinom, iskrenošću i mudrošću.  Zato sam jedva čekala priliku da mu to kažem osobno, dok sjedi negdje preko puta mene, stvaran i blagoglagoljiv, i dok njegov smireni glas šuška neke nove priče o pričama kao rječica koja teče između mene i stvarnosti, u malenom prostoru između nas dvoje. 

Tako je Arif, potaknut mojim zanimanjem, pripovijedao o svojim pričama. Kako su nastajale, odakle su dolazile, gdje su uvirale i ponovo izvirale. Prošli smo cijelu priču o čudesnim talijanskim cipelama koje su prošle cijeli svijet i završile u njegovom ormaru, da bi te iste cipele, koje su zapravo plod ideje i mašte, postale vidljive njegovim čitateljima, iako ne postoje. Upitala sam kad je počeo pisati, a on mi jeponovo odgovorio pričom rekavši kako je netko poznat tvrdio da se čovjek koji se bavi književnošću u jednom trenutku mora odlučiti hoće li biti čitatelj ili pisac. Ako se ne odluči, može i u jednome i u drugome biti prosječan. Govorio je o Borgesu kao o velikom čitatelju koji je istovremeno pokušavao biti pisac, iako je sebe smatrao prvenstveno odličnim čitateljem. Razgovor s Arifom zapravo je bio produžetak mog svakodnevnog nastojanja da budem čitatelj jer sam htjela osjetiti uživo što mi govori riječ ovoga čovjeka, kakvim glasom mi se obraća njegov tekst, kojim zvukom i kojom tišinom. I uostalom, zanimalo me kojim ćemo temama ispuniti onaj drugi dio vremena, prostor odmora od priča, koji u razgovoru između dvoje ljudi koji se nisu dugo vidjeli treba ekonomično ispuniti  i osmisliti.

U pauzama sam zamišljala vrt na Novom Zelandu, kojeg mi je Arif detaljno opisivao. Zamišljala sam  cvijeće, stabla, pčele i njihove nastambe, vođena unutarnjim slikarskim priborom kojeg su pokretale njegove riječi.  Želim jednom s Arifom sjediti u njegovom vrtu i slušati neke druge priče, ili samo tišinu. Tamo, negdje, na mjestu koje još nisam vidjela i o kojem samo sanjam. Tamo negdje gdje me misli vode. Na mjesto gdje jedan čovjek čije riječi volim prevrće zemlju, samo jedan komadić ove planete, bratski sličan mome komadiću vrta u Zagrebu, onome na Klokovcu u Zagorju, ili onome u Crnome kod Zadra. Želim vjerovati da je šaka zemlje svugdje bratska, kakva god bila. I da je svaki čovjek koji je dotakne s ljubavlju i pri tome se zahvali Stvoritelju koji je tako mudro osmislio naš život i njegov prolazni karakter, povezan sa zemljom, moj brat. I Arif je moj brat, pravo brat po duši, jer voli zemlju i priče. Upravo zato sam, nakon razgovora u kojem sam dobrovoljno bila slušatelj, ona koja upija riječi kao živu vodu koja liječi, odšetala do knjižnice na Cvjetnom trgu i posudila Sylviusa, u jasnoj nakani da je pročitam što prije, i da povežem priče -  Boscovu, Arifovu i svoju, u splet.  Čim je Arif u razgovoru spomenuo ovu knjigu kao svoju najdražu, odmah sam je poželjela imati u rukama! Dok mi je knjižničar u Bogdanu Ogrizoviću bilježio posudbu i datum povrata, mislila sam kako je sjajno što postoje priče koje su neka vrsta našeg produžetka, i kako su knjižnice čarobna mjesta na koja dolazim po nove poveznice za svoj privatni aranžman misli, slika i osjećaja,stvoren od prepletenih života od kojih mnogi nisu i nikada neće biti moji. 

Ne razumijem Sylviusa. Ovo je najčudnija priča koju sam ikada pročitala. Gotovo uopće ne mogu proniknuti u njezin smisao, iako je doživljavam duboko, snažno. O čemu se radi? Obitelj Megremuta, stabilna i neokrnjena, obitelj starosjedilaca koja nikada nigdje ne putuje i uvijek je zadovoljna ostankom na jednome mjestu, otkrije jednoga dana da je jedan njihov član otišao od kuće. Odlutao. Kao pravi Megremuti, po devizi svi za jednoga - jedan za sve, odluče vratiti ujaka Sylviusa kući, ako je još živ. Prelaze dugi put i nalaze ga u mjestu udaljenom kao san. U tom čudnom mjestu stanovnici ih pozivaju da odgledaju predstavu koja se upravo događa. Pisac nas uvodi u čaroliju kazališta.

"...u prostranu štalu gdje se, u polutami, naziralo dvadesetak ljudi kako sjedi na klupama. Bili su okrenuti leđima i šutjeli su. U dnu prostorije na postolju je stajalo platneno kazalište osvijetljeno s tri bakrene svjetiljke. Upravo se digao zastor pred nježno zelenim krajolikom, s palmom i ptičjim lijetovima na nebu. Bijela kupola ukazivala se pod granama golemog stabla, a po svodu je lebdio krupan oblak obojen svjetiljkama, plavičast i prijeteći nad tom sunčanom krajinom. Čarolija tog prizora u koji još nitko nije prodro niti jedan ljudski lik opčinjavala je gledaoce do nijemosti; i Sylvius, očaran, zakoraknu naprijed, ali se udari o neko rame. No rame se nije pomaknulo. Svi su čekali čudo."

I čudo se dogodilo. Zastor se otvorio, zasvirala je prekrasna glazba. Pred platnom su se kretale lutke u ružičastim haljinama, rascvjetavajući se u kretnjama, govoru, mislima, bolima i radostima.

"Prava Sylviusova zemlja, ona o kojoj je sanjao od osvita svojih snova i koju je zamišljao tako dalekom; tako da ju je, od očaja što je nikada neće dostići, svakoga dana izmišljao sam u sebi, odakle je svakoga dana izmicao njezin sjaj. A sada je bila tu, na tih šest četvornih stopa tkanine..."

Prava Sylviusova zemlja. O tome sam razmišljala. O toj pravoj zemlji u kojoj žive naši snovi, o čaroliji koju nosimo u sebi i koja se ne može prognati iz nas. Odakle taj san kojim je nošen Sylvius i što se s njim dogodilo?

Nošem trenutkom koji ga je očarao, Sylvius se prepušta i ostaje u svojoj novoj zemlji. Posvećuje se umjetnosti, svira klarinet, sanja. Po njega nakon nekog vremena dolazi njegova obitelj, predvođena starom i mudrom Filomenom, glavaricom svih Megremuta. Oni ga odvode nazad, kući. Sylvius se pokorio njihovoj volji, ali je njegov duh uvenuo. Pokopan je ispod bora na obronku, po njegovoj želji - samo u zemlji. Netko je na grob donosio cvijeće, iako nitko nikada nije vidio tko ga donosi. Zemlja čuda u kojoj je Sylvius proveo jedan dio svog života također je uvenula. I tako je završen jedan život, ali i jedna priča.

Gotovo da se ne usuđujem neke stvari pokušavati tumačiti. Ova priča me po svom duhu ne podsjeća ni na što poznato. Čak niti u nekoj određenoj mjeri. Puštam je da odleži u meni, sigurna da će pronaći svoj rasplet i da će joj nešto u meni jednom odgovoriti. Vraćam se Arifovoj knjizi priča. Dok tragam u mislima za zajedničkim nazivnikom svim pričama, prvo na što pomislim je priča o Rabiji, čudesnoj ženi koja je svoj život posvetila Bogu.

"Priča o Rabiji duga je više od dvanaest stoljeća, s plejadom znanih i neznanih pripovjedača, s mnogo zaboravljenih i izgubljenih listova, s mnogo početaka i detalja nejasne povezanosti. Pa katkad odiše maglovitim mirisom legende, ali koja nikad ne prestaje plijeniti interes.", kaže pripovjedač.

Rabija je bila djevojka iz mnogobrojne obitelji, u kojoj nije bilo bogatstva, ali je zato bilo ljubavi i povezanosti. Jednoga dana, dok su prolazili kroz pustinju, karavanu s djevojkama (među kojima je bila i Rabija) zaskočili su razbojnici. Od tada je Rabiji njezin dom ostao samo u sjećanju. Pripala je kao plijen divljem harambaši koji je nije štedio. Mnogo puta je pomišljala kako takav život nije vrijedan življenja, sve dok jednog dana nije u njoj nešto drugo procvjetalo.

"U njenom krhkom, prodanom i poniženom tijelu bilo je snažno biće koje se uzdiglo iznad nesreće i tlake koja ju je svakodnevno morila. Ona, koja je sve izgubila, čak i mogućnost da raspolaže svojim tijelom, spoznala je da, unatoč svemu, nitko, ma kako moćan bio, ne može oteti i postati vlasnikom njenog dostojanstva. Kada ga otkriješ u sebi ono postaje snaga i oslonac, ono je energija zbog koje slabi ustrajavaju, a jako prvi posustaju. Ona je to spoznala i uzdigla se iznad memljive vode beznađa i nisu je slomili."

Noću, kad bi se čuvari povukli u odaje, a gospodari pozaspali, Rabija je ustajala i "otvarala vrata smisla umom i molitvom". Njezin je gazda uskoro načuo da Rabija noću ustaje i moli se Bogu. Njegovi su ga vjerni sluge vodili noću do odaja u kojima je ona razgovarala s Bogom, obasjana mjesečinom koja se prostirala široko nad  pustinjom. Jedne noći gazda se sakrio iza bala pamuka, ali prepustio se, i ne razmišljajući, bujici riječi koju je Rabija upućivala Bogu. Ona se zahvaljivala svome Stvoritelju i govorila mu riječima punim topline i bliskosti, obraćajući mu se kao ljubavniku. Njezin govor toliko je zaokupio gazdu koji je čučao skriven i uhodio je, da se posramio svoga položaja i osjetio se rasterećenim svoje okrutnosti kad je prepoznao sebe i svoju pravu prirodu. Tada je zaplakao i zamolio je da mu oprosti. Ponudio joj je brak i slobodu, neka izabere što god želi. Rabija je uzela svoju slobodu i otputovala pustinjom natrag svojoj kući, željna zavičaja. Svoju siromašnu obitelj nije našla pa je otišla u pustinju, koja je postala njezin novi dom. Glas o njezinoj svetosti raširio se zemljom, zbog čega je njezina priča sačuvana do danas.

Priča o Rabiji isprepletena je piščevim komentarima koji objedinjuju sve najvažnije točke njegovih promišljanja o svijetu u kojem živimo. Za razliku od dodvoravanja publici, s jedne strane, kako bi se postigao tržišni uspjeh ili šokiranja koje samo slijedi trendove prenapuhavanja senzacija na koje smo navikli, ova su razmišljanja plod zdravog razuma koji ne traži odobravanje ili kritiku. Tako pisac kontemplira o ponosu i dostojanstvu, o  osjećaju moći i nemoći, o  Bogu i njegovim sjenama, kao i o mnogim drugim fenomenima koji inače prate nas smrtnike, ali im ne posvećujemo dovoljno pažnje.
Priča o Sylviusu u mojim je mislima nedjeljivo povezana s ovom pričom. Ne razumijem još na koji način točno i ustručavam se, kao što sam već napomenula, preuranjenih zaključaka. Čini mi se da se sve vrti oko smisla, koji je u svakome biću prisutan. Važan element tog smisla je prepuštanje i predavanje vlastitog života nečemu što je puno veće od nas. Puno kreativnije, domišljatije, ljepše. Ma koliko bili silni, samo smo sjena puno veće moći, koja nadilazi naše uobičajeno razumijevanje stvari.
Jednoga dana, kad osjetim poveznicu između ovih priča, kad mi nešto i bude jasnije, napisat ću prikaz koji produbljuje doživljaj. Za sada, nema mi druge nego da odložim pero i priznam sebi da je ovo najbolje što mogu. Bez naprezanja. Bez prenaglih zaključaka. S blagošću kakva se očekuje od osobe koja je izašla ispod slapa riječi ponešto izmijenjena.   

"Izvor dostojanstva nije neka posebna ljudska vrlina, odlika ili sposobnost, on izvire na unutrašnjoj spoznaji misterije života koju svako biće svjedoči. Dostojanstvo je više slutnja nego osjećaj te moćne rijeke života kojoj i mi pripadamo. Otuda dostojanstvu snaga i krepost koja se osjeti u svakoj gesti onoga koji toj vodi dozvoli da poteče kroz široka prostranstva duše."

Arif Ključanin: Rabija
   
"-San je bolji od svih naših lijekova - izjavio je liječnik. -Pustite ga da spava. Oporavlja se. - Tako je spavao sve dok iz jednoga sna nije prešao u drugi, i nije se niti primijetilo da je promijenio svijet."                                     
                                                                                                  Henri Bosco: Sylvius


Ivana Bašić  



Nema komentara:

Objavi komentar