ponedjeljak, 12. rujna 2016.

Nejc Zaplotnik: Put



Nejc Zaplotnik: Put, Libricon, Zagreb, 2009. 


"Nikada nisam bio u smrtnoj opasnosti jer sam uvjeren da smrtnu opasnost ne možeš  preživjeti. Ako ostaneš živ znači da nikad nije bilo tako opasno kao što je izgledalo u tom trenutku." 

"Željeli smo postići velike stvari, a nismo znali da se najveće stvari, baš kao i puko životarenje, sastoje od malih trenutaka. Nismo još vjerovali da herojstava nema, da ih mi ljudi izmišljamo samo zato da pokleknemo pred njima i zaboravimo vlastitu malešnost. Da postoje samo čovjekove želje i putovi što se ne penju strmo u nebo, već vijugaju polako, dan za danom, penju se i spuštaju, nestaju u stijenama i ostavljaju jasne tragove u pijesku. Koliko li smo samo razočaranja i zabluda morali preživjeti, da bismo naučili čekati!" 

"A planine su tako lijepe i sigurne, ne poznajem okrutne planine. Opasni smo mi sami, kada sumnjamo u svoj put, kada nam se tresu koljena onda kada bismo trebali misliti i truditi se. Osjećaš da ćeš preživjeti i to je dovoljno: životna radost, volja za radom i prihvaćanje prirode takve kakva jest."         

"U sebi sam nosio život i smrt tisućljeća koja me nisu opterećivala, već su mi davala snagu kojoj ni sam nisam mogao nazreti kraj. U meni je gorjelo i poznavao sam samo dva izlaza: ili stalno održavati vatru ili pak pustiti da izgorim u njoj. "       
Nejc Zaplotnik
  (ulomci iz autobiografije "Put")

Prvo izdanje Zaplotnikove autobiografije izašlo je 2009. godine i za ovo izdanje napisao je kratak predgovor Stipe Božić koji kaže kako je Zaplotnika upoznao u planinama, te opisuje kako su prema zapadnoj dolini Everesta otpuhivali dimove cigarete koju su zajedno zapalili. Iza tog kratkog uvoda u kojem na slikovit način prikazuje susret dvojice alpinista koji su strastveno zaljubljeni u planine, Božić kaže kako cilj istinskog penjača nije samo dostići vrh neke udaljene, samotne planine već da ga više zanima put koji vodi do njega. Na tom se mjestu referira na naslov knjige ali i ukratko sažima cjelokupnu poetiku ove autobiografije. Nejc Zaplotnik knjigu je posvetio svojoj voljenoj ženi Mojci koju naziva najboljim prijateljem na ovome svijetu. 

Knjiga ima i pogovor kojeg je napisao Viki Grošelj koji ukratko prikazuje svoje prijateljstvo sa Zaplotnikom, njegov posljednji uspon i ostvarenje njegovog sna o osvajanju svih četrnaest najviših vrhova Zemlje. "Magična zemlja ljubaznih ljudi, duginih boja i nezemaljski visokih vrhova..na kojima su božanstva stvarnost, a ljudi koji penju na njih samo privid...u svima nama koji smo bili na putu k Nejcu ostavila je trag suživota čovjeka i prirode, punog međusobnog poštovanja. "Moj otac je bio kralj! Pogledaj kakvo je mjesto izabrao za svoj grob..." rekao je Nejčev najmlađi sin Jaka, očaran veličanstvenom prirodom koja nas je okruživala.", napisao je Grošelj o dolasku na grob Nejca Zaplotnika 13 godina nakon njegove smrti, kad je ostvario zadano obećanje da će na grob dovesti Mojcu i njihovu trojicu sinova. 

Atobiografija Nejza Zaplotnika obogaćena je fotografijama iz obiteljskog albuma i njegovim pjesmama. 

U prvom dijelu knjige autor je prepričao svoje djetinjstvo, provedeno u slovenskim brdima, u strasti igre i odmjeravanju snaga, u radu i u promatranju planina koje su mu bile prvi ali posljednji životni obzor. Već kao dječak prepoznao je svoju veliku strast, a to je priroda, jer je školi posvećivao malo pažnje, kao i svemu ostalom što je radio zbog drugih. Kao dječak volio je čitati  i ta se strast protegla i na godine puberteta u kojima su ga obilježile knjige o putovanjima i osvajanjima vrhova, u kojima je osjetio poziv prema alpinizmu. Čitao sam još strastvenije nego ranije. Kad bih se uhvatio nekog pisca, pročitao bih sve što mi je došlo pod ruku, čak i pisma i eseje. Gutao sam Buhlov Nanga Parbat, Tri zadnja problema Alpa, Kugya, Herzogovog Annapurnu i te su knjige na mene djelovale kao opojna droga. Uživio sam se u junake koji su po cijenu svojih života osvajali vrtoglave stijene i najviše planine svijeta. Na ovom mjestu želim citirati autora koji o pubertetu kaže kako je to "prekrasno doba u kojem polako postaješ onakav kakav bi htio biti, a ne znaš kakav želiš biti. To je vrijeme u kojem te život puni kao praznu vreću, kada smatraš da su sve tvoje odluke vječne, svete i konačne  i sve o čemu sanjaš ti se čini dostižnim." U to doba počinje planinariti sa Tonom Žvokeljom, s kojim će postići i prve alpinističke rezultate. 

U planinama se Zaplotnik osjećao kao gospodar situacije. Za razliku od nas većine koji sigurnost nalazimo u dolinama, za njega su planine prostor slobode i unutrašnjeg mira jer su planine, po njegovim riječima, bile bez granica kao što su bili i bezgranični i njegovi snovi. "Ograničavalo me samo tijelo koje je zahtijevalo postupnost.", kaže Zaplotnik. Volio je sve prirodne manifestacije, prihvaćao je planinu uvijek, kakva god jeste, ne zamjerajući joj njezinu promjenjivost.  O prirodi i povezanosti ljudi s prirodom kaže:  "Narodna pjesma uvijek me vraćala u prošlost, u tajanstveni život ljudi kojima i sam pripadam, među ljude koji su voljeli zemlju, koji su za svoj opstanak morali mukotrpno raditi i izlagati živote da bi preživjeli. Meni su planine uvijek davale ono što su ljudi u gradovima davno već izgubili, postao sam dio prirode u koju sam odlazio. Tisućljećima su se ljudi morali prilagođavati prirodi, iz nje su crpli snagu i život, sad bi odjednom morali početi mirno, uredno, sjedilački životariti iz dana u dan. Zaboravljamo da smo, unatoč svim strojevima i zgradama još uvijek samo dio prirode."  

Dvanaest godina nakon početaka bavljenja alpinizmom, Zaplotnik je povjerovao u  takvu povezanost s prirodom koja stvara odnos pun povjerenja, u kojem čovjek utječe na zbivanja oko sebe, u same zakone fizike. "Skoro da vjerujem da voljom, vjerom, znanjem i osjećajima možeš utjecati i na same zakone fizike. Čak i obrnuto: prirodne zakonitosti utječu na čovjeka koji živi s prirodom, djeluju na njegovu volju, razum, osjećaje, na tijelo, na čitavog čovjeka. Priroda i čovjek se spoje u harmoniji i utječu jedno na drugo. Koliko li se puta samo izvadio klin tek kad ga više nisam trebao,baš klin pomoću kojeg sam se spuštao po užetu, iščupao bi se iz pukotine kada sam već stajao na sigurnoj polici. Pad koji bi i vola presjekao na pola završio je tek s nekoliko modrica, iz potpuno razbijenog automobila izvukao sam se živ i zdrav, lavina se zaustavila svega metar preda mnom, ili se pokrenula tek poslije, kad sam već stajao na sigurnom, kamen veličine glave prozujao je smao milimetar pokraj mene, jednom u triglavskoj stijeni čak dva odjednom, svaki sa svoje strane, pa i na Everestu su krepali svi aparati za kisik, samo moj je radio bez greške, ali samo do vrha. Za silaz nije više bio neophodan pa se smrznuo. 

Svoju suprugu Mojcu upoznao je kao vrlo mlad, oženio se njome i zasnovao obitelj kojoj je bio odan jednako kao i planinama. O početku te veze i njezinoj vrijednosti, Zaplotnik kaže: "U takvom pijanom društvu upoznao sam Mojcu. Osjećali smo da tu ne spadamo, da bismo zapravo htjeli biti negdje drugdje ali nismo znali gdje. Negdje gdje se živi, mijenja svijet i pomaže se ljudima. Ali gdje je to? Do spoznaje da je to čudno mjesto u svakodnevici, među nama, bilo je još daleko. Željeli smo postići velike stvari, a nismo znali da se najveće stvari, baš kao i puko životarenje, sastoje od malih trenutaka. Nismo još vjerovali da herojstava nema, da ih mi ljudi izmišljamo samo zato da pokleknemo pred njima i zaboravimo vlastitu malešnost. Da postoje samo čovjekove želje i putovi što se ne penju strmo u nebo, već vijugaju polako, dan za danom, penju se i spuštaju, nestaju u stijenama i ostavljaju jasne tragove u pijesku. Koliko li smo samo razočaranja i zabluda morali preživjeti, da bismo naučili čekati!" 

Prvi susret sa smrću nije se dogodio u planinama, nego na samrtničkoj postelji njegove bake, u toploj sobi u kojoj je provela veći dio svog života. O tom iskustvu Zaplotnik kaže: "Prvi put sam se susreo sa smrću. Ne u planinama, već na postelji u toploj sobi usred škriputavog zimskog sna. U Jezerskom je umrla baka koju sam volio, uvijek smo se razumjeli, nisu nam bile potrebne riječi da bi oslikavali osjećaje. S prijateljem svećenikom probio sam se, u njegovoj dostrajaloj četvorki, kroz snježne nanose u Kokri, malo pred Jezerskim skliznuli smo s ceste, ali stigli smo ipak na vrijeme. Njena je ispovijed bila kratka. Klečao sam pored njene postelje, gledala me mirnim, modrim očima i odlazila. Samo nekoliko dana ranije bio sam uvjeren da je moja vječna saveznica, a onda kao da odjednom odluči, legne i ode tamo kamo je željela, u svijet koji je za mene nestao i u kojega nikada više neću vjerovati. Imala je tako lijepe, mirne, modre oči, kao što je mirno nebo nad zimskim pejzažom. Planine su bijele i hladne, nebo nad njima tiho se penje u beskraj i priča o stvarima, koje mi ljudi nikada nećemo razumjeti. Takve su ostale u meni njene oči." 

Ne mogu se oteti dojmu da sam, čitajući ovu knjigu, sudjelovala u nečem važnom. Najprije me privukla količina iskrenosti prema samome sebi. Zaplotnik je prepričao svoje djetinjstvo, mladost i odrastanje sa žarom i strašću s kakvom je živio. Njegova autobigrafija iskreno je svjedočanstvo susreta sa samim sobom, dubokog prihvaćanja sebe i prirode, svoje strasti i interesa, voljenih ljudi i vlastite samoće, unatoč svakom susretu s drugim. Nejc Zaplotnik napisao je knjigu koja govori iskreno i duboko o iskustvu planine, alpinizma, i to na način koji vas dirne i pokrene istovremeno. Zaplotnik je ovom knjigom obuhvatio sve dimenzije čovjekovog bića koje svjesno i odvažno živi svoj život.  Duboko svjestan samoće na koju je, kao i na slobodu, osuđeno svako ljudsko biće, Zaplotnik kaže o svom životu: 

Sve je to moj život. Put koji ne vodi nikamo drugamo nego na sljedeći put, a taj opet na sljedeće raskrižje. Bez kraja. Sloboda u najpotpunijem značenju te riječi. Osuđen sam na slobodu, tako sam slobodan da u mnoštvu ljudi koji me vole, i među onima koji za mene ne mare, ostajem sam. Sam sa svojim željama, snovima, nadama i sam na svom vječnom putu. I ovo je priča koja nije nastala iz maštanja pored tople peći, već su riječi rasle u meni, onda kada sam u znoju lica svoga stavio na kušnju svoju volju i granice čovjekovih mogućnosti; i iskusio sam ih temeljito. Tako temeljito, da dobro znam, kako im se nisam niti izdaleka približio i kako će ih uskoro netko pomaknuti još dalje. U tome je veličina življenja.

Poštovanje koje su prema Nejcu Zaplotniku imale generacije onih koji su ga slijedili veliko je i s pravom se može reći da je ovaj sjajan alpinist i pisac zaslužio svojim stavom prema životu ovo iznimno mjesto karizmatične osobnosti koja ostvara put drugima. Upravo zato Put je i više od autobiografije - ova knjiga je svjedočanstvo jednog načina razmišljanja koje čovjeka suočava s krajnjom i nesvakidašnjom iskrenošću. Jedan čovjek uvijek čini razliku. Ali dok čitam Put postajem svjesna i moći književnosti koja prenosi iskustvo onima koji nikako nisu mogli osobno poznavati ovog iznimnog čovjeka. Nakon čitanja, usuđujem se pomisliti kako je jedan dio mene dotaknuo njegovu osobnost. Usuđujem se, kako bi rekao sam autor knjige, ali neću to naglas reći, imati osjećaj tako duboke povezanosti s autorom koja me obogaćuje za jednu dimenziju koja mi prije ove knjige nije bila poznata.

Ivana Bašić




Nema komentara:

Objavi komentar