nedjelja, 6. studenoga 2016.

Junačko putovanje kao metafora prolaska kroz krize - logoterapijski osvrt na junačko putovanje-



JUNAČKO PUTOVANJE KAO METAFORA PROLASKA KROZ KRIZE



               -logoterapijski osvrt na junačko putovanje-

"Jači je mali Jaglenac u svojoj spokojnosti nego sva zloba i mudrost Kitež planine. "
Ivana Brlić Mažuranić: "Priče iz davnina"

"Tko traži cilj, ostat će prazan kad ga dosegne. Tko pak nađe put, cilj će uvijek nositi u sebi."  
Nejc Zaplotnik: "Put"

Autotranscendencija i junačko putovanje 

Junačko putovanje počinje kada osoba, slučajno ili nošena znatiželjom, upada iz poznatog u nepoznato te prolazi razne prepreke kako bi se ponovo vratila u stanje ravnoteže. Prema J. Campbellu, to je priča koja stoji u osnovi većine bajki i mitova cijeloga svijeta, pa je ovaj autor naziva monomitom. Prepreke su često vrlo naporne i teške, ponekad su i preteške za jedno ljudsko biće. U takvim trenucima junaku u pomoć priskaču pomoćnici sa svojim sposobnostima i znanjima. Pomoćnici su sile dobra koje stoje uz junaka. Sile zla pokušavaju mu nauditi i spriječiti ga da dođe do svog cilja. 

Iako je junačko putovanje jednostavna formula po kojoj su ispričane brojne priče, junaka ima koliko i različitih rješenja po kojima dolaze do svoga cilja.  Rješenja nisu univezalna, svaki junak pronalazi svoje, posebno rješenje. 

Svim junacima je zajedničko to da se ne predaju očaju nego uvijek idu dalje, kakve god bile prilike. Probleme razrješavaju kako im dolaze, tragajući za najboljim rješenjem. Unutrašnje dileme im kratko traju i uspijevaju ih nadvladati vedrinom duha, razumom ili željom srca. Junak je čovjek koji nadvladava svoju patnju vjerom u smisao svega što se događa. Govoreći jezikom logoterapije, junak je čovjek koji dobro poznaje pojam autotranscendencije. 

Autotranscendencija je duhovni pojam jer jedino duhom možemo doseći prostore izvan naše sadašnjosti. Kako bi čovjek nadišao patnju, potreban mu je smisao. Čak i kad mu nije dostupan, smisao je stvar odluke, naše osobne odluke. Vjerujemo da nešto možemo ili da će se nešto dogoditi. Vjerujemo da je sve u našim životima povezano, čak i onda kad nam se čini da smo iznevjereni i napušteni. To je smisao. S gubitkom vjere u sebe ili vjere u mogućnost ostvarenja nečega lijepog, kao što su ljubav, sreća, zadovoljstvo, blagostanje, mir, čovjek gubi mogućnost autotranscendencije i pada u ponor besmisla. Kako nadići besmisao kad se on pojavi? Frankl govori o trenutnim životnim zadaćama koje moramo obaviti kako bi hodali prema smislu. 

Junačko putovanje i prapovjerenje 

Trenutne životne zadaće u bajkama i mitovima su upravo zadaci koji su stavljeni pred junake. Iako izgledaju nerješivi na prvi pogled, jer nije jednostavno npr. pobijediti troglavog psa, preplivati rijeku punu zmija, prosijati punu žitnicu brašna za jednu noć, sašiti najljepše odijelo u dva dana, proći Scilu i Haribdu, pobijediti jednooko čudovište i tome slično, junaci ih ipak nekako uspijevaju savladati. Junaci gotovo uvijek bez razmišljanja pristupaju rješavanju ovih zadataka iako im izgledaju teškima. Upuštaju se u njihovo rješavanje, ne očajavaju. Kao da vjeruju da je rješenje nekako moguće i da je baš smisao u tome da vjeruju u rješenje. Znaju da je samo tako moguće doći do cilja, do konačnog rješenja, do mira i ravnoteže. Njihova snaga je, ako govorimo jezikom logoterapije, u osjećaju prapovjerenja koje ih čuva od malodušnosti i odustajanja. Iako konačno rješenje nije u njihovim rukama, oni idu dalje, s povjerenjem u dobar ishod. Ili, bolje rečeno, ne bježe od zadataka koji dolaze pred njih. Neki vjeruju u Boga, neki u sebe, neki u sile prirode. Neki jednostavno nekoga vole i žele ga ponovo zagrliti. 

Ponekad se junak ne može ni po čemu mjeriti sa silama koje ga okružuju a nisu prijateljske. Ali on u sebi nosi, na primjer, vedrinu duha koju ne dotiče strah za buduće događaje. Najljepši primjer takvog  junaka je bratac Jaglenac iz pripovjetke Ivane Brlić Mažuranić "Bratac Jaglenac i sestrica Rutvica" koji ima takvu blagost koja nadilazi sve silne pojave ("Jači je mali Jaglenac u svojoj spokojnosti nego sva zloba i mudrost Kitež planine.") Iako putem dobiva i pomoćnike, Jaglenac je upravo samome sebi najbolja pomoć jer on ne vidi nepoznato kao nešto zastrašujuće. Najjača sila u nama samima je zapravo malo dijete koje je spokojno, mirno, osjeća povjerenje. To je ono prapovjerenje o kojem govori logoterapija, osjećaj da je uvijek dobro jer se za nas uvijek netko brine. To je osjećaj da nismo otkinuti i bačeni, prepušteni, izolirani, zasužnjeni, odvojeni nego povezani, voljeni, podržani, nošeni, obgrljeni, slobodni. Pripadanje znači slobodu. Povezanost i ljubav čovjeka liječe, ozdravljuju.
Ponekad nas bolesti i životne krize dovedu u duboku vezu s nama samima. Tada ne možemo pred sobom lagati, moramo se suočiti s najdubljim strahovima, bjegovima, svojim mogućnostima, željama, snovima. Moramo pogledati u oči sami sebe i s ljubavlju se prihvatiti, kakvi god bili. I odatle krenuti dalje. Mijenjati se. Ići prema svome cilju. Pronaći svoj put. 

Junačko putovanje govori o zauzimanju pozitivnog stava prema teškoćama s kojima se susrećemo u životu, a taj stav proizlazi z duboke vjere u dobre namjere svemira, Boga, prirode. Na kraju krajeva, prapovjerenje je povezano s dubokom vjerom u dobrotu, kao životni princip. Onaj tko vjeruje u dobro, stoji na njegovoj strani i čini sebi i drugima dobro.  

Junačko putovanje i odrastanje 

Junačko putovanje je inicijacija u zrelost duše. Izdržati nelagodu, istrpiti uvredu, izdržati bol i patnju, vjerujući da će ta bol, ta patnja i ta neugoda imati smisla za nekoga ili nešto izvan nas samih, to je put u osvajanje ljudske duhovnosti. Priznati da je patnja bez smisla, da moja trenutna životna situacija nema smisla, znači priznati sebi poraz i odustati od sebe. Čovjek nikada ne smije odustati od sebe.
Jeste li primijetili da nas život uvijek stavlja u slične situacije. To je zato što ih moramo razriješiti. Sada i ovdje. Bijeg od jedne osobe neće nam pomoći da izbjegnemo susret sa sobom. Prije ili kasnije morat ćemo se odlučiti za sebe i suočiti se s nečim u čemu moramo probati reagirati drugačije nego što smo do sada reagirali. Do sada smo bježali. Sada to više nećemo raditi. Do sada smo govorili kako su te lijepe stvari za nekoga drugoga. Sada ćemo prestati to govoriti i prihvatit ćemo da su te lijepe stvari i za nas stvorene. Do sada smo sve previše ozbiljno doživljavali. Sada ćemo se probati svemu nasmijati i zauzeti manje grčevit stav prema situaciji u kojoj se nalazimo. Do sada smo se opirali. Sada ćemo se prepustiti. Do sada smo bježali od užitka. Sada ćemo uživati. Do sada smo kritizirali. Sada ćemo prihvaćati. Do sada smo izbjegavali odgovornost. Sada ćemo je preuzeti. Do sada smo drugima davali previše moći u svojim životima. Sada ćemo je dati sebi. I tako dalje.
Mnoge su inicijacije označene kao ponovni prolazak kroz maternicu, kroz tunel pun tame, krvi i tjeskobe. Taj uski put, o kojem govori  Krist, neminovan je za unutrašnji razvoj. To je ona neugodna tjeskoba koju ćutimo kao da bi najradije iskočili iz svoje kože. Ali nećemo to napraviti. Ostat ćemo na svom svetom tlu. Nešto nam nije ugodno, ali ne znamo zašto. To ćemo probati promijeniti, ali ako ne ide, slušat ćemo svoje potrebe i krenuti dalje. Uski put kojim se ide u duhovnost nije ništa drugo nego priznavanje samoga sebe. Ponovno rođenje sebe samoga. 

Junaci uvijek susreću svoje slabosti u vidu ljudi (ili personificiranih sila prirode) na koje nailaze putem. Neprihvaćanje, kritiziranje i odbacivanje znače odbacivanje onih dijelova ličnosti koje ne volimo, preziremo, sramimo ih se. To možemo lijepo pratiti kroz priče. 

Dorothy je putem do Čarobnjaka iz Ozza susrela Limenog, Strašilo i Plašljivog Lava. Limeni je bio napušten u šumi jer mu je zarđalo srce. Strašljivi Lav nije bio svjestan svoje snage. Strašilo je mislio da nema kičme. Da ih je Dorothy odbacila, propustila bi priliku da se u sebi susretne s kukavičlukom, zatomljenjem emocija, beskičmenjaštvom. Da se sramila tih dijelova svoje osobnosti, oni nikada ne bi dobili priliku razviti se i integrirati se u cjelinu njezine ličnosti. Istovremeno, te su slabosti, kako su se razvijale, postajale njezini najbolji prijatelji na putu do čarobnjaka iz Ozza.    

Odrastanje znači prihvaćanje samoga sebe. Onako kako bi nas prihvatio brižan roditelj pun ljubavi. To znači da u svakome čovjeku, ma kako nam on odbojan ili nesimpatičan na prvi pogled bio, vidimo sebe. Prihvaćanje ne znači opravdavanje svega ili nekritičko pristajanje uz nešto. To jednostavno znači da vidimo ono što jeste i da smo na miru s tim. 

Junačko putovanje i preuzimanje odgovornosti za sebe/prkosna snaga duha
-tri verzije Homerove "Odiseje" -  

Psihička cjelovitost ovisi o tome koliko poznajemo i volimo sebe, koliko smo integrirani i koliko smo odluka za sebe donijeli koje će nam omogućiti osobni rast i razvoj. Preuzimanje odgovornosti za vlastite misli, osjećaje, odluke i izbore početak je izlaska iz svake osobne krize. Nitko drugi ne može nas voljeti koliko mi volimo sami sebe. Niti nas itko drugi može toliko uništiti koliko možemo uništiti sami sebe. U svakom je čovjeku velika snaga života i smrti, Erosa i Thanatosa,  i svaki čovjek odlučuje za sebe kojoj će se strani prikloniti u nekim životnim trenucima. Prebacivanje odgovornosti na druge u trenucima krize znači odricanje od vlastite snage. Priznavanje vlastitih želja i potreba, vrijednosti i ciljeva put je prema izlasku iz krize. 

Zamislite Odiseja koji na početku svog putovanja odmah traži krivca za svoju situaciju. Tko je kriv što se njemu zamjerio Posejdon i odlučio ga nagoniti preko mora, dok ga ne uništi?
1.      U prvoj verziji Odisej krivi samoga sebe odmah na početku (jer zaista i jeste on uzrok toj nevolji) i izjeda samog sebe osjećajem krivnje, samooptužujući se, govoreći sebi kako je glupan jer je tako nešto sebi dopustio, a znao je da neće biti dobro ako prevari Posejdona..optužuje se i sebi predbacuje, vrijeđa samoga sebe jer je bio kreten pa izgubio mogućnost povratka i tako dalje. U toj verziji Odisej uništava samog sebe samooptužbama i tako gubi dragocjenu energiju za borbu s novom situacijom. Gubi tako iz vida cilj i slabi svoje snage, a pri tome sebe i paralizira u djelovanju jer samooptuživanje djeluje poražavajuće. 

2.      U drugoj verziji Odisej krivi druge za svoje stanje. Najprije krivi više sile, koje ne može niti pohvatati razumom, ali osjeća kao da su se urotile protiv njega (i jesu!) i odmah sebi predbacuje kako se on s tim silama ne može boriti jer su jače od njega. Tako opet slabi sebe i jača moć sile koja mu se zamjerila. Naravno, što je u svojim očima manji, to je veća sila koja ga progoni. Zato Odisej traži pomoć jer se osjeća maleno, jadno i bespomoćno, a Posejdon u njegovim mislima dobiva dimenzije nečeg nepobjedivog. Odisej tako pod teretom osjećaja nemoći odustaje od borbe. Ostaje u Troji i gubi smisao jer nije niti pokušao doći do kuće. Ubija se nakon nekoliko godina jer ga previše tišti savjest i osjećaj besmisla. 

3.      U trećoj verziji Odisej ostaje na brodu i zapošljava jednoj nestručnog mornara kao neku vrstu terapeuta koji ga sluša kad zapadne u krize. A najveće krize ima kad mora donijeti odluku kojim smjerom krenuti dalje. Ponekad mornara pita za savjet što i kako dalje i ovaj ga svajetuje najbolje što zna i može, kako bi sačuvao živu glavu, iako je svjestan da nije kapetan i da ne može znati bolje od Odiseja samoga. S vremenom posada gubi povjerenje u svog vodiča, na brodu izbija buna zbog osjećaja dezorijentiranosti i na kraju se mornari podijele na one koji su na strani Odiseja i na one koji ostaju na strani mornara koji je davao savjete. Brod se raspadne i putovanje završi tragično, posada se međusobno pobije. 

A sada pogledajmo kako izgleda konstruktivno rješenje. 

Odisej se zamjerio Posejdonu i ovaj mu se osvetoljubivo zarekao da se neće vratiti kući putuje li morem. Odisej nije imao druge jer je na moru njegov rodni otok, Itaka, do kojeg želi stići. To je njegov cilj. Odisej želi ponovo vidjeti, nakon deset godina ratovanja, svoju ženu i dijete. Zato kreće na putovanje koje će trajati deset godina i na kojem će se susresti s brojnim preprekama. Neke su ga prepreke zaustavile na više godina, ali kad bi se "osvijestio" krenuo bi dalje. Vodi se razumom, ne predaje se strahu, smiren je i racionalan čak i u situacijama kad ostali gube razum i predaju se sirenskom pjevu neke prolazne ljepote. On uvijek ima ispred sebe jasan cilj. To je njegova obitelj. Ne razmišlja o tome "što ako.." i ne predviđa negativne scenarije. Jednostavno vidi stvarnost takvu kakva je i pokušava razriješiti probleme najbolje kako može. Iza toga nastavlja dalje. Vraća se kući s tek nekoliko mornara,ali ostvaruje želju svoga srca. 

Odisej je deset godina lutao morima, nalazeći se u teškim situacijama, nošen idejom povratka kući. Ako mislimo da mu je bilo lako, to je samo zato što je njegovo putovanje završilo sretnim ishodom. Čak i da nije uspio, njegova duša bila bi mirna, jer je vjerovao u svoje vrijednosti i borio se do kraja, najbolje što je znao i mogao. 

Junak je samo čovjek. To ne treba zaboraviti. On nije božanstvo. Nije nepovrediv, vječan, nesalomljiv. Pun je straha, patnje, loših misli, bola, tjeskobe. Ono što ga razlikuje od ostalih je to što se uvijek trudi nadvladati loše u sebi i kretati se prema svjetlu, imajući u vidu da uvijek postoji rješenje svake situacije. 

Zbog prkosne snage duha motivirane ljubavlju prema drugima i poštenim odnosom prema sebi i svojim osjećajima, junak dobiva najveću bitku - protiv samoga sebe. Tako se pridružuje povorci onih koji svojim svijetlim primjerom svjedoče o ljepoti ljudskog duha. Čovjek je smrtan ali u ovom životu ima priliku vjerovati u dobro i zastupati kulturu života. 

Upravo zato junačko putovanje, ispričano u tisućama priča diljem svijeta, izražava jednu od najdubljih istina u čovjekovom životu -  da se, usprkos svemu, ili baš zbog toga, sve može osvojiti, nadići, prevladati. Naravno, ako čovjek vjeruje u smisao svega postojećeg. 

Ivana Bašić 

1 komentar: