ponedjeljak, 17. lipnja 2019.

Radionica POD MASKOM za štićenike Centra za pružanje usluga u zajednici Zagreb – Dugave

Radionica Pod maskom nastala je za susret sa štićenicima Centra za pružanje usluga u zajednici Zagreb -Dugave s kojima je suradnju dogovorila Romina Bengez, predsjednica udruge Nova stranica. Radionica je izvedena 3.6.2019. u prostorijama Centra Dugave, a posjetilo ju je desetak djece i mladih različitih uzrasta. S obzirom da sam unaprijed znala da će publika biti raznovrsna, pojednostavljeno govoreći, osmislila sam radionicu za koju sam se nadala da će biti zanimljiva i korisna svima. 

Razmišljajući o riječi DOM u nazivu institucije u koju smo išle i o specifičnoj prirodi situacije koja je povezala sve te mlade ljude na jednom mjestu, pojavila mi se u mislima slika SVRATIŠTA kao mjesta na koje čovjek dođe kako bi se mogao odmoriti i dalje nastaviti svoje putovanje. Iz te polazne točke razvila sam  priču u koju sam uvela svoju publiku. 

Cilj je bio potaknuti imaginaciju i identifikaciju. 

Radionica optimalno traje sat i pol vremena.  

Struktura radionice: 

1. Motivacija za rad (razgovor s polaznicima) 
Volite li se maskirati? U što ste se maskirali prethodnih godina? Zašto ste izabrali takav kostim? 
Zbog kojih se sve razloga ljudi maskiraju? 

2. Uvođenje u priču 
Pokazujem im na prezentaciji nekoliko različitih maski i postavljam pitanje što misle zašto su se ljudi koji stoje iza njih maskirali. Pretpostavke su razne, motivi za stavljanje maske su vrlo različiti: skrivaju se od nekoga, ne žele da ih se vidi, srame se, strah ih je, bježe od policije, nešto su loše napravili, umorni su pa žele mir od obožavatelja isl. 

3. Postavljanje priče 
Zamislite da jedne večeri u vaš dom dođe nepoznata osoba skrivena pod maskom i zatraži kod vas smještaj za jednu noć. Pod kakvom se maskom skriva stranac ili strankinja? Nacrtajte masku svog neznanca. 

4. Crtanje 
Polaznici crtaju masku osobe koje se kod njih skrila. (Napomena: Ovaj dio zadatka se može provesti kao grupni rad tako što se polaznike pripremi da će zajedno stvarati identitet osobe, vizualni i psihološki, koja ih je posjetila.To se može provesti u dobro povezanim grupama.) Pomažem im u stvaranju vizualnog identiteta maske potičući ih na oblikovanje detalja, dodavanje boje, isticanje oblika. 

5. Stvaranje priče 
Tko se krije pod maskom? Odakle dolazi? Zašto se skriva? Hoće li nastaviti svoje putovanje? Gdje će dalje otputovati? Pitanja se mogu prilagoditi grupi s kojom radimo, ovisno o dobi ili specifičnim problemima, ako postoje, u grupi. (Npr. Ima li prijatelje? Je li zaljubljen/a? Ima li obitelj? U kakvim je odnosima sa svojom obitelji? Osjeća li se usamljeno? Je li sretan/sretna? Kako se snalazi u društvu? itd.) 
Polaznici stvaraju priču o svojim maskama, pojedinačno ili u grupama (ovisi kako su započeli). Zapisuju svoje priče. 

Fotografija Udruga Nova stranica Zagreb.

6. Otkrivanje zagonetke 
Pokazujem svima nekoliko maski, uz dopuštenje osobe koja je crtala. Dok pred njima držim masku, ostali pogađaju tko se krije ispod maske. Na kraju nam osoba koja je crtala otkriva identitet osobe, njezinu priču. 

Napomena: Ovdje se u našoj prvoj radionici provedenoj u Dugavama dogodilo nešto zanimljivo -  priča osobe koja stoji iza maske bila je u velikoj suprotnosti (kod nekoliko sudionika) s onim što su drugi vidjeli u maski...  

7. Iza maske - stvaranje zajedničke pjesme  

Radionica završava stvaranjem zajedničke pjesme na temu "Iza maske". Počinjem stihovima: 
"Iza maske je čovjek koji voli crveno..", a svatko sljedeći nadograđuje pjesmu svojim stihovima koji počinju na isti ili sličan način ("Iza maske je čovjek koji..."). Na kraju čitamo zajedničku pjesmu. 

Fotografija Udruga Nova stranica Zagreb.


nedjelja, 19. svibnja 2019.

Biblioterapijska radionica u Knjižnici "Nikola Zrinski" Čakovec: DUG PUT KUĆI


DUG PUT KUĆI


Radionica pod nazivom „Dug put kući“ nastala je za potrebe edukacije knjižničara u sklopu projekta IMPULS za 54+ koji je financiran iz Europskog socijalnog fonda, a provodi se u Gradskoj knjižnici „Nikola Zrinski“ Čakovec. Razmišljajući o tome kako knjižničarima koji nisu do sada imali kontakta s biblioterapijom na jednostavan način približiti metodu koja se vrlo uspješno može provoditi u knjižnici, vratila sam se ponovo svojoj stalnoj inspiraciji – Naomi Rachel Remen i njezinim „Pričama koje iscjeljuju“. U pripremi za izradu radionice nametale su mi se kao tema dvije priče te sam jednu uklopila u predavanje, a na drugoj je zasnovana radionica.

Prva priča zove se „Mjesto susreta“ (7. dio knjige: ŽIVI I POMOZI ŽIVJETI). Osjetila sam kako je upravo to priča s kojom mogu doći u novu sredinu, ljudima koje tek upoznajem. Autorica u ovoj priči pripovijeda o neobičnoj ostavštini svog dugogodišnjeg partnera koji je umro naglom smrću. Iako je njegov odlazak ostavio tužnima rodbinu, ali i pacijente kojima je bio posvećen, nedugo nakon njegove smrti počele su se u ordinaciji događati neobične stvari.

Mnogi su pacijenti, iako njihovog terapeuta više nije bilo, nastavili dolaziti u ordinaciju, makar da malo proborave u čekaonici. Među njima se isticala pacijentica koja je živjela kao beskućnica te je morala poduzeti pravi pothvat penjući se, zajedno s kolicima na kojima se nalazila sva njezina životna popudbina, navrh brda gdje se nalazila bolnica. Došla bi do ordinacije svog terapeuta i stajala na pragu simulirajući desnom nogom ulazak u prostor. Remen kaže kako njezinom partneru za života nikada nije smetala neugledna vanjština te žene niti se grozio od susreta s njom. Slušao ju je uvijek s velikom pažnjom. „Svojom uobičajeno srdačnom ljubaznošću poželio bi joj dobrodošlicu, uveo ju u sobu, poslušao pojedinosti iz njezinog teškog života i onda je učinio sve što je mogao kako bi joj olakšao situaciju.“ Tako je nakon njegove smrti jednom mjesečno stajala na pragu njegovih vrata i nakon nekog vremena odlazila zadovoljna. Naomi Rachel Remen ovaj je događaj potaknuo da zaključi kako su mjesta na kojima smo viđeni i na kojima čuju što govorimo – sveta mjesta. „Ona nas podsjećaju na vrijednost ljudskog bića. Ona nam daju snage da nastavimo živjeti. Konačno, ona nam čak mogu pomoći da svoju bol pretvorimo u mudrost.“

S tom sam pričom uvela svoju publiku u radionicu koja je uslijedila.

Nazvala sam je „Dug put kući“ po istoimenoj pripovjetci Naomi Rachel Remen (4. dio knjige“Priče koje iscjeljuju“: SLOBODA).    

STRUKTURA RADIONICE: Radionica je podijeljena u dva dijela. U prvom dijelu predstavljam junakinju naše priče te sudionici dobiju zadatak da nacrtaju lice žene koja je savršeno sređena, našminkana i dotjerana. U toku crtanja obilazim sudionike te im sugeriram gdje još mogu poraditi na sređenosti crteža, ukazujući im čemu se još mogu posvetiti. Crtamo samo lice kako bi se usmjerili na detalje. Sudionicima ukazujem koliko je važno da osjete kako je lice koje nastaje u njihovim predodžbama dotjerano do te mjere da gotovo i nije moguće više nešto napraviti kako bi ga se usavršilo.

Nakon likovne radionice u kojoj su nacrtali lice savršeno dotjerane žene te se pritom na osjetilnoj razini poistovjetili s junakinjom, sudionici su spremni za slušanje priče.

Priča kazuje o mladoj i vrlo lijepoj ženi koja posjećuje svoju liječnicu zbog nezadovoljstva nekim aspektima svoga braka. Ona uz sebe ima savršenog partnera, ali mu ipak nešto nedostaje. Sposoban je, zarađuje novce, pažljiv je i brižan, emocionalno otvoren i osjetljiv, nježan, posvećuje se vezi, ali u romantičnom dijelu njihove veze nedostaje mu strasti. Ona nije sigurna želi li uz sebe muškarca koji pita smije li je poljubiti! 

Sve se iznenada promijenilo, priča Naomi Rachel Remen, kad je jednog popodneva Helena, naša junakinja, doživjela veliki potres usred robne kuće u kojoj je tražila savršenu haljinu za neku važnu prigodu. Bila je na trećem katu kad se zemlja potresla, a nakon toga našla se usred meteža ljudi koji su bezglavo trčali tražeći izlaz. Sredstva javnog prijevoza nisu radila, a njezin auto bio je neupotrebljiv: ključevi, baš kao novčanik i sve ostale njezine stvari, nestali su u ruševinama zgrade. Krenula je na dug put prema kući pješice, još uvijek obuvena u svoje prekrasne cipele visokih potpetica i obučena u svilenu haljinu boje marelice. Putem je izula svoje divne cipele, čarape su joj se pokidale, noge su joj bile izranjavane, bila je raščupana i uplakana. Kad se pojavila na vratima svog stana, nakon nekoliko sati hoda, otvorio joj je njezin suprug. Obasuo je njezino lice poljupcima, uzeo je u naručje i strastveno vodio ljubav s njom na podu. 

Kasnije ga je upitala kako to da nije ranije upoznala tog strastvenog muškarca, a on joj je na to odgovorio: _______________________________________.

Na ovom mjestu sudionicima radionice dijelim prazne papire na koje zapisuju svoje odgovore. Što je Heleni odgovorio njezin suprug? Zašto nikada prije nije bio tako spontano strastven? 

Ako su tijekom crtanja dobili priliku identificirati se s glavnom junakinjom, sad sudionici radionice dobivaju priliku biti u cipelama njezinog supruga. U našoj je radionici bilo različitih glasova, ali jedno im je bilo zajedničko – Helenin suprug bio je sretan što je konačno pred njim bez maske opterećujuće savršenosti stajala žena koju voli.

Tekst može djelovati terapeutski ako se možemo poistovjetiti s junakom priče. Zadatak je biblioterapeuta da tekst priredi tako da se pojedinac ili grupa s kojom radi mogu prepoznati u liku ili u priči. U radionici koju smo proveli u Gradskoj knjižnici „Nikola Zrinski“ Čakovec, u sklopu projekta IMPULS za 54+, sudjelovale su većinom žene i to uglavnom žene srednje životne dobi te sam za njih birala tekst koji pogađa temu s kojom se često susreću. 

Sudionice su se najprije identificirale s junakinjom priče u likovnom dijelu radionice. Slušanje priče osvijetlilo je kompleksnu situaciju u kojoj junakinja uslijed nekih vanjskih okolnosti ispada iz ravnoteže i njezina se pozicija bitno mijenja. S druge strane, mijenja se i pozicija njezinog supruga. Istražujući mogući odgovor na pitanje zašto Helena nije ranije upoznala njegovu strastvenu stranu, sudionice imaju priliku istražiti svoje osjećaje prema novonostataloj situaciji iz druge perspektive. Tako dolazimo do uvida na osjetilnoj razini.

Tako je 10. svibnja knjižničarima u Gradskoj knjižnici „Nikola Zrinski“ u Čakovcu kroz predavanje i radionicu predstavljena biblioterapija, a o raznim mogućnostima primjene ove metode razgovarali smo nakon radionice. Sudionici su postavljali pitanja koja su se najčešće kretala oko teme poticanja čitanja kod djece osnovnoškolske dobi, ali ih je posebno zanimala i primjena interaktivne biblioterapije u radu s korisnicima koji učestalo traže literaturu za određeni problem.

Ivana Bašić


petak, 10. svibnja 2019.

Prikaz knjige: Što je smisao nastave književnosti? - Četvrti dio: DRŽAVNA MATURA


Ivana Bašić: „Što je smisao nastave književnosti? – knjiga koja traži sugovornika“, 
Balans centar za logopedagogiju i biblioterapiju, Zagreb, 2019.

DRŽAVNA MATURA

Četvrti dio knjige “Što je smisao nastave književnosti?” počinje prikazom pripremnih godina za uvođenje državne mature u srednje škole. Autorica knjige u to je vrijeme, u periodu od travnja do lipnja 2005. godine, radila u jednoj gimnaziji te je opisala svoja razmišljanja, ali i iskustva vezana uz same početke novog načina propitivanja čitateljskih kompetencija u hrvatskim školama.

Prateći taj proces od 2005. godine do danas, bilježila je svoja zapažanja i uočavale neke zakonitosti te smjelo zaključuje kako je “državna matura nanijela štetu nastavi književnosti u srednjim školama jer je ona sada velikim dijelom usmjerena tom funkcionalnom cilju o kojem ovisi status škole, nastavnika i učenika. Velikim je dijelom ukinuta autonomija nastavnika koji je sve manje kreator nastavnog procesa.” Bašić je u svojoj dugogodišnjoj praksi na pripremama za državnu maturu zamijetila kako dobrim dijelom i učenici misle da nastava književnosti postoji zbog državne mature. To je, naravno, paradoks, “jer je ono, što je trebalo biti sredstvo za postizanje dobre nastave, kako je deklarativno predviđeno, postalo cilj nastave.”

Iako nije pristalica plakanja za prošlim vremenima, Bašić se pita zašto se nekih tradicija, koje imaju svoju kvalitetu i nisu kratkoga vijeka, odričemo olako. Tu misli prvenstveno na nekadašnju državnu maturu koja je, po njenom mišljenju, bila ritual u kojem su se pokazivale mnoge vrijedne značajke pedagoškog odnosa godinama suptilno stvaranog u učionici.

Današnja državna matura sterilna je i otuđena, misli autorica knjige te na zanimljiv način oslikava tu situaciju onima kojima je manje poznata ili nepoznata. ”Sjedimo tako sa svojim učenicima, s kojima smo proveli godine zajedništva, izgovaramo automatizirane rečenice određene protokolom. U prostoriji  u kojoj se piše državna matura mrtva je tišina. Naši su učenici posvećeni tekstu koji se nalazi pred njima. Njihove osobne stvari odložene su u za to predviđen prostor, kao što je običaj na graničnim prijelazima. Boce s vodom gole su jer su s njih skinuli naljepnice. Stvorena je sterilna situacija u kojoj su svi jednaki.” Ono što je kao profesoricu zaista brine je činjenica da su učenici, unatoč kampanjama o poticanju čitanja, iz godine u godinu sve manje motivirani za čitanje. Kao posljedica prebrzih i nekritički utemeljenih promjena, u koje su vrlo malo bili uključeni profesori književnosti i jezika, nastala je logična posljedica – izokrenuta perspektiva u kojoj su sredstvo i cilj zamijenili mjesta.

Što se zaista promijenilo u odnosu na nekadašnju maturu? Je li pozitivan odnos prema hrvatskom jeziku i književnosti ojačao zbog drugačijeg ispitivanja kompetencija? Jesmo li zaista svi jednaki pred državnom maturom? Tko su ljudi koji odlučuju od kanonu propisanih djela i zašto taj izbor nije javno objašnjen? Previše onoga što bi trebalo biti objašnjeno podrazumijeva se, a “naš odabir i smisao koji pridajemo pojedinim djelima nemaju ni približno onu snagu kakvu ima odabir nepoznatog odlučivača koji stoji iza popisa lektira za državnu maturu.”

Jesmo li dosljedni i usklađeni, postavlja ključno pitanje Bašić, smatrajući ga najvažnijim korakom u propitivanju smisla državne mature.

Kraj četvrtog dijela prikaza knjige “Što je smisao nastave književnosti?”

četvrtak, 25. travnja 2019.

Prikaz knjige: Što je smisao nastave književnosti? - Treći dio: DIO I CJELINA


Ivana Bašić: „Što je smisao nastave književnosti? – knjiga koja traži sugovornika“,
Balans centar za logopedagogiju i biblioterapiju, Zagreb, 2019.


DIO I CJELINA


Treći dio knjige o smislu nastave književnosti posvećen je trećem razredu srednje škole, točnije razdoblju realizma koje Ivana Bašić naziva kamenom spoticanja. Potaknuta s nekoliko pitanja koja su je kao profesoricu zabrinjavala pri dolasku na teren realizma, osvrnula se na ovo razdoblje iz nekoliko kutova. Najprije je ustvrdila kako je realizam u trećem razdoblju srednje škole tematski pun pogodak jer je “puno tema koje su povezane s djelovanjem te se jasno može vidjeti koje su posljedice naših odluka i postupaka.” To je vrijeme kada su mladi ljudi zainteresirani za stvarni svijet na sve moguće načine pa je puno sadržaja s kojima se u lektirama mogu povezati.

Međutim, generacija odrasla na vizualnim medijima teško se posvećuje opsežnim romanima u kojima je tehnika opisivanja dominantna.  Kako bi vjerno prikazali  život u velikim europskim gradovima, pisci fotografski vjerno prenose vizualne slike u riječi. To je proces upravo obrnut od onoga što je danas dominantan način čitanja. Tako je, kaže Bašić, sama tehnika pisanja teško razumljiva učenicima jer čitanje nije nešto odvojeno od načina razmišljanja i tehnika kojima naš mozak inače obrađuje podatke. “Stvaranje unutrašnjih slika na osnovi riječi nepoznata im je vještina. Nije samo pitanje zašto trebaju čitati duge opise, nego činjenica da im je aktivnost slaganja cjeline iz puno malih dijelova potpuno strana.”

Realizam kao kamen spoticanja autorici je povod za razmatranja puno širih fenomena. Na prvom mjestu, to je pitanje koliko smo danas uopće sposobni stvoriti cjelinu iz djelića stvarnosti. Postoji li danas nešto što možemo nazvati cjelinom? Bašić tvrdi da je stvarnost koncept koji prenosimo svojim učenicima, a s tim u vezi pita se koja se konceptualna metafora nalazi u većini lektirnih naslova iz razdoblja realizma. “Zamislite da na desnu stranu vage stavljamo knjige iz vremena realizma koje imaju sljedeći obrazac: on je mladi student, siromašan, dolazi iz provincije, pokušava se prilagoditi gradu, propada, ubija ili se ubija. Uglavnom, tragično završava, neuspjehom. A na lijevu stranu vage stavimo fabule koje govore o uspjehu avanturista koji su savladali društvene mehanizme, probili se do vrha i osvojili svijet. Kako izgleda naša vaga? Debelo je zaronila na desno, tako duboko da nema šanse da se ikada pomaknemo gore. Ta vaga postaje, moramo to imati na umu, poruka. Metafora života. Bašić smatra da je otpor takvoj unificiranoj slici života u razdoblju puberteta znak zdravlja, mladosti i snage jer mladi čovjek vidi raznolikost svijeta te želi osjetiti sve njegove nijanse i u književnim djelima koja odražavaju stvarnost.

Treći dio knjige “Što je smisao nastave književnosti?” završava pitanjem kako motivirati učenike za čitanje ako književnost koju im nudimo nema dodirnih točaka s njihovom stvarnošću. “Postajemo jedni drugima velika nepoznanica, iako živimo u istom prostoru i vremenu. Naši se učenici sele na svoje planete već vrlo mladi i tamo provode lijep dio života. Svrate u naš svijet, pokupe ocjene i vrate se na svoje uzbudljive planete gdje nas jedva više i komentiraju – tamo putuju, rješavaju zagonetke, prolaze avanture, uživaju u skrivenoj simbolici brojeva, mandala, tekstova prepunih značenja i mistike. I zar im netko može bilo što na to reći ili zamjeriti im?”

Kraj trećeg dijela prikaza knjige “Što je smisao nastave književnosti?”

subota, 20. travnja 2019.

Prikaz knjige: Što je smisao nastave književnosti? - Drugi dio: U POČETKU BIJAŠE METAFORA


Ivana Bašić: „Što je smisao nastave književnosti? – knjiga koja traži sugovornika“,
Balans centar za logopedagogiju i biblioterapiju, Zagreb, 2019.


U POČETKU BIJAŠE METAFORA

Drugi dio knjige o smislu nastave književnosti posvećen je metafori kao metodičkom konceptu. Ako je u prvom dijelu postavila niz pitanja i vrlo široko tematski zahvatila u pitanje statusa knjige u naše doba iscrtavajući paradokse našeg vremena, ovdje se Ivana Bašić fokusira na metodička pitanja koja kao profesorica postavlja sebi na početku prvog razreda srednje škole.

Kako bi svojim učenicima nastavu književnosti učinila duboko smislenom, zastupa ideju kako je već na početku zajedničkog putovanja kroz književnost potrebno pronaći zajedničku metaforu koja će razred ujediniti i povezati. “Razred prestaje biti skupina slučajno okupljenih pojedinaca kad ima zajednički cilj. Smatram kako je važno da cilj bude neka zajednička vrijednost kojoj težimo, a dovoljno je snažna da se održi i u najtežim uvjetima”, kaže Bašić te postavlja pitanje što bi, prema tome, mogao biti cilj nastave književnosti kroz sve četiri godine srednje škole. Osim što o tom cilju razgovara sa svojim učenicima, priprema se za ovaj razgovor nudeći im metaforu zajedništva. “Odmah tražim metaforu zajedništva koja će nam pomoći da usvojimo zajednički jezik slika, nešto jednostavno što ćemo svi uvijek razumjeti i čemu se možemo vratiti ako dođe do nesporazuma bilo koje vrste.”

U prvom razredu srednje škole samo je nekoliko konceptualnih metafora, tvrdi Bašić, koje mogu poslužiti kao zajednički referencijalni okvir za nastavu književnosti kroz sve četiri godine. Izabire onu koja kaže kako je život uzbudljivo putovanje koje ima neki važan cilj te je prenosi na plan kurikula nastave književnosti gdje ta ista metafora kaže kako je književnost uzbudljivo putovanje koje ima neki važan cilj. Nadalje, autorica nas upoznaje sa zanimljivim načinom čitanja Homerove “Odiseje”, promatrane iz fokusa ove metafore. Kako se bez identifikacije s junakom ne može dogoditi katarza, upoznaje nas s Odisejem postavljajući pitanje je li on junak s kojim se srednjoškolac može povezati. Prolazeći kroz tekst “Odiseje”, Bašić nas provodi kroz neka ključna mjesta koja definiraju junaka kao divnog stradaoca čija neobičnost nije u nekoj posebnoj moći kojom raspolaže, već u sposobnosti da nastavi svoj put dalje i onda kad je to jako teško ili se čak čini i nemoguće.

U drugo poglavlje uvrštena je i kratka priča pod naslovom “U vrtlogu dviju oluja” koja prepričava jednu stvarno odigranu opasnu plovidbu između Malte i Italije. Bašić tvrdi da je u nastavi književnosti posebno važno pokazati stvarnu vezu između književnosti i života te upravo zato u svoja predavanja unosi anegdote i kratke priče koje na neki način podupiru tekst, čine ga jasnijim i otvaraju ga za osobna tumačenja. “Smisao nastave književnosti je da naučimo postavljati pitanja, a odgovore tražimo u jeziku i pričama koje nas okružuju”, kaže Bašić i dodaje kako čovjek više od svega želi istinu, “tu jednadžbu između vanjskog i unutrašnjeg koja povrđuje smisao života.”

Poglavlje završava objašnjenjem zašto je metafora junačkog putovanja važna u pubertetu te kako književnost može odgovoriti na potrebe mladih u tom životnom razdoblju. Tako književnost, promatrana kao duboko osjetilna i povezujuća, postaje zrcalo života samog i stoji na usluzi mladom čovjeku na putu prema odrastanju. 

   Kraj drugog dijela prikaza knjige “Što je smisao nastave književnosti?”    

petak, 19. travnja 2019.

Prikaz knjige: Što je smisao nastave književnosti? - Prvi dio: VRIJEME ČITANJA I VRIJEME ŽIVOTA




Ivana Bašić:„Što je smisao nastave književnosti? – knjiga koja traži sugovornika“,  Balans centar za logopedagogiju i biblioterapiju, Zagreb, 2019.


 „Koja je uloga književnosti u današnjem, suvremenom svijetu? Blago i s puno ljubavi, ova knjiga uvodi nas u problematiku književnoga kanona, kurikula nastave književnosti i problema vezanih uz čitanje lektire. Osim što nas potiče na razmišljanje kakav stav možemo zauzeti prema knjizi kao predmetu, ukazuje nam i na rješenja koja smo možda zaboravili, a nadohvat su nam ruke.“  Krešimir Butković 


Prije nepunih mjesec dana u udruzi Balans centar objavljena je knjiga mr.sc Ivane Bašić, profesorice hrvatskog jezika i književnosti, pod naslovom „Što je smisao nastave književnosti?“. To je knjiga, kako kaže njezin podnaslov, koja traži sugovornika pa je time već na naslovnici naglašen njezin dijaloški karakter.
Knjigu je autorica posvetila svojim profesorima, onima koji su svojim načinom rada ili osobnošću potaknuli kod nje ljubav prema nekim područjima. Zanimljivo je također da se u predgovoru, kojim nas autorica uvodi u temu, pojavljuje ime francuskog književnika Daniela Pennaca, dobitnika prestižne francuske književne nagrade Prix Renaudot (2007. godine) za esej Chagrin d'école, u Hrvatskoj preveden pod naslovom “Iz magareće klupe” (Sysprint, Zagreb, listopad, 2009.). Pennacova knjiga o vlastitom mukotrpnom školovanju poslužila je Ivani Bašić kao vrelo inspiracije za pisanje knjige o smislu nastave književnosti jer je upravo na podlozi te knjige mogla uspoređivati svoja nastavnička iskustva i bistriti ideje. 
VRIJEME ČITANJA I VRIJEME ŽIVOTA
“Ako smo u svijetu knjige prihvaćeni, ako sudjelujemo prepoznajući se u likovima i zbivanjima, tek tada držimo knjigu u ruci kao vrijedan predmet i ne žalimo vremena koje joj poklanjamo.”    
U prvom dijelu knjige, naslovljenom “Vrijeme čitanja i vrijeme života” autorica počinje raspravu o književnosti kao prilici da zastanemo i promotrimo život te postavlja tezu da književnost ima smisla jedino onda ako nas povezuje sa  svijetom i uspostavlja s njim dijalog. “Nažalost, većina naše djece osjeća kako im knjiga oduzima dragocjeno vrijeme života jer je premalo priča u kojima se prepoznaju i u kojima žele sudjelovati”, kaže Bašić i tako staje na stranu čitatelja koji traži mogućnosti identifikacije s tekstom ili barem razumijevanje konteksta koji povezuje čitani tekst sa njegovom stvarnošću. Tako odmah na početku naglašava poštovanje koje treba pokazati svakom učeniku/čitatelju tako što će se uvažiti njegov urođeni instinkt za dobru priču (“priču koja hrani dušu”) i tako stvoriti predispozicije za dijalog s književnim tekstom.
U prvom dijelu također se iznose mišljenja o statusu knjige u našem vremenu koje je iznjedrilo mnoge paradokse, od političkih do praktičnih, svakodnevnih. Jedan od paradoksa je učestali govor o smrti knjige u vremenu hiperprodukcije knjige. Iako je knjiga kao predmet izgubila nekadašnju funkciju, nastava književnosti ne gradi se na knjizi kao predmetu, već na pričama koje se mogu prenositi različitim medijima. Ivana Bašić zato iznosi tezu da bi “model prenošenja jezika i kulturološkog znanja u nastavi književnosti  danas stoga trebao biti, kako bi zadovoljio potrebe mladih ljudi, sličniji usmenom prenošenju kulture, onome što nazivamo predajom s koljena na koljeno.”
Kako bi oprimjerila snagu instinkta za dobru priču predstavlja nam Harry Pottera kao suvremenika naše djece s kojim se djeca mogu poistovjetiti i objašnjava nam zašto dolazi do te snažne identifikacije. Naime, junak ove magijske pripovijesti sličan je našoj djeci jer se mora nositi s ozbiljnim problemima odrastanja koje u modernom svijetu nije nimalo lagano.“Harry se bori sa svojim crnim mislima, sa žaljenjem za prošlošću, idealizacijom, samosažaljenjem, sa svim onim napastima koje nas opsjedaju za života. (…) On je prerano odrastao dječak koji, baš kao naši dječaci i djevojčice, vodi ozbiljne bitke za vlastiti integritet.” Na taj način demistificira tezu o magijskoj dimenziji najpoznatije bajke za djecu 21. stoljeća kao najprivlačnijoj komponenti serijala o Harryju Potteru i ukazuje na, po njenom mišljenju, nešto puno važnije s čim se djeca mogu poistovjetiti - junakov karakter koji se izgrađuje kroz priču.
Je li književnost još uvijek važan element naše kulture i o kojoj mi to kulturi govorimo u izmijenjenoj Europi? Koje poveznice kulturološko znanje stvara u mreži vrijednosti koje oblikuju moderni svijet? Što će od književnosti preživjeti i zašto je važno da zauzmemo  drugačiji stav prema književnom kanonu? Zašto gubimo čitatelje u petom razredu osnovne škole? Je li književnost dio procesa inicijacije i, ako jeste, u koji sustav vrijednosti uvodimo djecu putem književnosti? Je li polaganost zaboravljena vještina, koliko je važna i možemo li je u učionici obnoviti? Je li socijalna priroda učionice ono što školu čini važnom i drugačijom u odnosu na medije koji zauzimaju sve više prostora u životima naše djece? Jesu li pisanje i čitanje samo funkcionalne vještine? Sve su to pitanja koja autorica knjige “Što je smisao nastave književnosti?” u prvom dijelu postavlja, ali i daje neke suvisle odgovore.
“Trebaju nam tekstovi koji jačaju socijalnu prirodu učionice, kako bi nastava književnosti postala za naše učenike mjesto susreta, druženja, povjeravanja, otvaranja, dijeljenja misli i osjećaja u jeziku kojem je osnovni smisao upravo – komunikacija. Sve se mijenja, ali čovjek ipak ostaje dijaloško biće – biće priče. Imajući to na umu, možemo jasnije i lakše definirati smisao nastave književnosti za buduće generacije.”
Ivana Bašić   
Prikaz prvog dijela knjige “O smislu nastave književnosti”