subota, 20. travnja 2019.

Prikaz knjige: Što je smisao nastave književnosti? - Drugi dio: U POČETKU BIJAŠE METAFORA


Ivana Bašić: „Što je smisao nastave književnosti? – knjiga koja traži sugovornika“,
Balans centar za logopedagogiju i biblioterapiju, Zagreb, 2019.


U POČETKU BIJAŠE METAFORA

Drugi dio knjige o smislu nastave književnosti posvećen je metafori kao metodičkom konceptu. Ako je u prvom dijelu postavila niz pitanja i vrlo široko tematski zahvatila u pitanje statusa knjige u naše doba iscrtavajući paradokse našeg vremena, ovdje se Ivana Bašić fokusira na metodička pitanja koja kao profesorica postavlja sebi na početku prvog razreda srednje škole.

Kako bi svojim učenicima nastavu književnosti učinila duboko smislenom, zastupa ideju kako je već na početku zajedničkog putovanja kroz književnost potrebno pronaći zajedničku metaforu koja će razred ujediniti i povezati. “Razred prestaje biti skupina slučajno okupljenih pojedinaca kad ima zajednički cilj. Smatram kako je važno da cilj bude neka zajednička vrijednost kojoj težimo, a dovoljno je snažna da se održi i u najtežim uvjetima”, kaže Bašić te postavlja pitanje što bi, prema tome, mogao biti cilj nastave književnosti kroz sve četiri godine srednje škole. Osim što o tom cilju razgovara sa svojim učenicima, priprema se za ovaj razgovor nudeći im metaforu zajedništva. “Odmah tražim metaforu zajedništva koja će nam pomoći da usvojimo zajednički jezik slika, nešto jednostavno što ćemo svi uvijek razumjeti i čemu se možemo vratiti ako dođe do nesporazuma bilo koje vrste.”

U prvom razredu srednje škole samo je nekoliko konceptualnih metafora, tvrdi Bašić, koje mogu poslužiti kao zajednički referencijalni okvir za nastavu književnosti kroz sve četiri godine. Izabire onu koja kaže kako je život uzbudljivo putovanje koje ima neki važan cilj te je prenosi na plan kurikula nastave književnosti gdje ta ista metafora kaže kako je književnost uzbudljivo putovanje koje ima neki važan cilj. Nadalje, autorica nas upoznaje sa zanimljivim načinom čitanja Homerove “Odiseje”, promatrane iz fokusa ove metafore. Kako se bez identifikacije s junakom ne može dogoditi katarza, upoznaje nas s Odisejem postavljajući pitanje je li on junak s kojim se srednjoškolac može povezati. Prolazeći kroz tekst “Odiseje”, Bašić nas provodi kroz neka ključna mjesta koja definiraju junaka kao divnog stradaoca čija neobičnost nije u nekoj posebnoj moći kojom raspolaže, već u sposobnosti da nastavi svoj put dalje i onda kad je to jako teško ili se čak čini i nemoguće.

U drugo poglavlje uvrštena je i kratka priča pod naslovom “U vrtlogu dviju oluja” koja prepričava jednu stvarno odigranu opasnu plovidbu između Malte i Italije. Bašić tvrdi da je u nastavi književnosti posebno važno pokazati stvarnu vezu između književnosti i života te upravo zato u svoja predavanja unosi anegdote i kratke priče koje na neki način podupiru tekst, čine ga jasnijim i otvaraju ga za osobna tumačenja. “Smisao nastave književnosti je da naučimo postavljati pitanja, a odgovore tražimo u jeziku i pričama koje nas okružuju”, kaže Bašić i dodaje kako čovjek više od svega želi istinu, “tu jednadžbu između vanjskog i unutrašnjeg koja povrđuje smisao života.”

Poglavlje završava objašnjenjem zašto je metafora junačkog putovanja važna u pubertetu te kako književnost može odgovoriti na potrebe mladih u tom životnom razdoblju. Tako književnost, promatrana kao duboko osjetilna i povezujuća, postaje zrcalo života samog i stoji na usluzi mladom čovjeku na putu prema odrastanju. 

   Kraj drugog dijela prikaza knjige “Što je smisao nastave književnosti?”    

Nema komentara:

Objavi komentar