petak, 19. travnja 2019.

Prikaz knjige: Što je smisao nastave književnosti? - Prvi dio: VRIJEME ČITANJA I VRIJEME ŽIVOTA




Ivana Bašić:„Što je smisao nastave književnosti? – knjiga koja traži sugovornika“,  Balans centar za logopedagogiju i biblioterapiju, Zagreb, 2019.


 „Koja je uloga književnosti u današnjem, suvremenom svijetu? Blago i s puno ljubavi, ova knjiga uvodi nas u problematiku književnoga kanona, kurikula nastave književnosti i problema vezanih uz čitanje lektire. Osim što nas potiče na razmišljanje kakav stav možemo zauzeti prema knjizi kao predmetu, ukazuje nam i na rješenja koja smo možda zaboravili, a nadohvat su nam ruke.“  Krešimir Butković 


Prije nepunih mjesec dana u udruzi Balans centar objavljena je knjiga mr.sc Ivane Bašić, profesorice hrvatskog jezika i književnosti, pod naslovom „Što je smisao nastave književnosti?“. To je knjiga, kako kaže njezin podnaslov, koja traži sugovornika pa je time već na naslovnici naglašen njezin dijaloški karakter.
Knjigu je autorica posvetila svojim profesorima, onima koji su svojim načinom rada ili osobnošću potaknuli kod nje ljubav prema nekim područjima. Zanimljivo je također da se u predgovoru, kojim nas autorica uvodi u temu, pojavljuje ime francuskog književnika Daniela Pennaca, dobitnika prestižne francuske književne nagrade Prix Renaudot (2007. godine) za esej Chagrin d'école, u Hrvatskoj preveden pod naslovom “Iz magareće klupe” (Sysprint, Zagreb, listopad, 2009.). Pennacova knjiga o vlastitom mukotrpnom školovanju poslužila je Ivani Bašić kao vrelo inspiracije za pisanje knjige o smislu nastave književnosti jer je upravo na podlozi te knjige mogla uspoređivati svoja nastavnička iskustva i bistriti ideje. 
VRIJEME ČITANJA I VRIJEME ŽIVOTA
“Ako smo u svijetu knjige prihvaćeni, ako sudjelujemo prepoznajući se u likovima i zbivanjima, tek tada držimo knjigu u ruci kao vrijedan predmet i ne žalimo vremena koje joj poklanjamo.”    
U prvom dijelu knjige, naslovljenom “Vrijeme čitanja i vrijeme života” autorica počinje raspravu o književnosti kao prilici da zastanemo i promotrimo život te postavlja tezu da književnost ima smisla jedino onda ako nas povezuje sa  svijetom i uspostavlja s njim dijalog. “Nažalost, većina naše djece osjeća kako im knjiga oduzima dragocjeno vrijeme života jer je premalo priča u kojima se prepoznaju i u kojima žele sudjelovati”, kaže Bašić i tako staje na stranu čitatelja koji traži mogućnosti identifikacije s tekstom ili barem razumijevanje konteksta koji povezuje čitani tekst sa njegovom stvarnošću. Tako odmah na početku naglašava poštovanje koje treba pokazati svakom učeniku/čitatelju tako što će se uvažiti njegov urođeni instinkt za dobru priču (“priču koja hrani dušu”) i tako stvoriti predispozicije za dijalog s književnim tekstom.
U prvom dijelu također se iznose mišljenja o statusu knjige u našem vremenu koje je iznjedrilo mnoge paradokse, od političkih do praktičnih, svakodnevnih. Jedan od paradoksa je učestali govor o smrti knjige u vremenu hiperprodukcije knjige. Iako je knjiga kao predmet izgubila nekadašnju funkciju, nastava književnosti ne gradi se na knjizi kao predmetu, već na pričama koje se mogu prenositi različitim medijima. Ivana Bašić zato iznosi tezu da bi “model prenošenja jezika i kulturološkog znanja u nastavi književnosti  danas stoga trebao biti, kako bi zadovoljio potrebe mladih ljudi, sličniji usmenom prenošenju kulture, onome što nazivamo predajom s koljena na koljeno.”
Kako bi oprimjerila snagu instinkta za dobru priču predstavlja nam Harry Pottera kao suvremenika naše djece s kojim se djeca mogu poistovjetiti i objašnjava nam zašto dolazi do te snažne identifikacije. Naime, junak ove magijske pripovijesti sličan je našoj djeci jer se mora nositi s ozbiljnim problemima odrastanja koje u modernom svijetu nije nimalo lagano.“Harry se bori sa svojim crnim mislima, sa žaljenjem za prošlošću, idealizacijom, samosažaljenjem, sa svim onim napastima koje nas opsjedaju za života. (…) On je prerano odrastao dječak koji, baš kao naši dječaci i djevojčice, vodi ozbiljne bitke za vlastiti integritet.” Na taj način demistificira tezu o magijskoj dimenziji najpoznatije bajke za djecu 21. stoljeća kao najprivlačnijoj komponenti serijala o Harryju Potteru i ukazuje na, po njenom mišljenju, nešto puno važnije s čim se djeca mogu poistovjetiti - junakov karakter koji se izgrađuje kroz priču.
Je li književnost još uvijek važan element naše kulture i o kojoj mi to kulturi govorimo u izmijenjenoj Europi? Koje poveznice kulturološko znanje stvara u mreži vrijednosti koje oblikuju moderni svijet? Što će od književnosti preživjeti i zašto je važno da zauzmemo  drugačiji stav prema književnom kanonu? Zašto gubimo čitatelje u petom razredu osnovne škole? Je li književnost dio procesa inicijacije i, ako jeste, u koji sustav vrijednosti uvodimo djecu putem književnosti? Je li polaganost zaboravljena vještina, koliko je važna i možemo li je u učionici obnoviti? Je li socijalna priroda učionice ono što školu čini važnom i drugačijom u odnosu na medije koji zauzimaju sve više prostora u životima naše djece? Jesu li pisanje i čitanje samo funkcionalne vještine? Sve su to pitanja koja autorica knjige “Što je smisao nastave književnosti?” u prvom dijelu postavlja, ali i daje neke suvisle odgovore.
“Trebaju nam tekstovi koji jačaju socijalnu prirodu učionice, kako bi nastava književnosti postala za naše učenike mjesto susreta, druženja, povjeravanja, otvaranja, dijeljenja misli i osjećaja u jeziku kojem je osnovni smisao upravo – komunikacija. Sve se mijenja, ali čovjek ipak ostaje dijaloško biće – biće priče. Imajući to na umu, možemo jasnije i lakše definirati smisao nastave književnosti za buduće generacije.”
Ivana Bašić   
Prikaz prvog dijela knjige “O smislu nastave književnosti”


Nema komentara:

Objavi komentar