nedjelja, 19. svibnja 2019.

Biblioterapijska radionica u Knjižnici "Nikola Zrinski" Čakovec: DUG PUT KUĆI


DUG PUT KUĆI


Radionica pod nazivom „Dug put kući“ nastala je za potrebe edukacije knjižničara u sklopu projekta IMPULS za 54+ koji je financiran iz Europskog socijalnog fonda, a provodi se u Gradskoj knjižnici „Nikola Zrinski“ Čakovec. Razmišljajući o tome kako knjižničarima koji nisu do sada imali kontakta s biblioterapijom na jednostavan način približiti metodu koja se vrlo uspješno može provoditi u knjižnici, vratila sam se ponovo svojoj stalnoj inspiraciji – Naomi Rachel Remen i njezinim „Pričama koje iscjeljuju“. U pripremi za izradu radionice nametale su mi se kao tema dvije priče te sam jednu uklopila u predavanje, a na drugoj je zasnovana radionica.

Prva priča zove se „Mjesto susreta“ (7. dio knjige: ŽIVI I POMOZI ŽIVJETI). Osjetila sam kako je upravo to priča s kojom mogu doći u novu sredinu, ljudima koje tek upoznajem. Autorica u ovoj priči pripovijeda o neobičnoj ostavštini svog dugogodišnjeg partnera koji je umro naglom smrću. Iako je njegov odlazak ostavio tužnima rodbinu, ali i pacijente kojima je bio posvećen, nedugo nakon njegove smrti počele su se u ordinaciji događati neobične stvari.

Mnogi su pacijenti, iako njihovog terapeuta više nije bilo, nastavili dolaziti u ordinaciju, makar da malo proborave u čekaonici. Među njima se isticala pacijentica koja je živjela kao beskućnica te je morala poduzeti pravi pothvat penjući se, zajedno s kolicima na kojima se nalazila sva njezina životna popudbina, navrh brda gdje se nalazila bolnica. Došla bi do ordinacije svog terapeuta i stajala na pragu simulirajući desnom nogom ulazak u prostor. Remen kaže kako njezinom partneru za života nikada nije smetala neugledna vanjština te žene niti se grozio od susreta s njom. Slušao ju je uvijek s velikom pažnjom. „Svojom uobičajeno srdačnom ljubaznošću poželio bi joj dobrodošlicu, uveo ju u sobu, poslušao pojedinosti iz njezinog teškog života i onda je učinio sve što je mogao kako bi joj olakšao situaciju.“ Tako je nakon njegove smrti jednom mjesečno stajala na pragu njegovih vrata i nakon nekog vremena odlazila zadovoljna. Naomi Rachel Remen ovaj je događaj potaknuo da zaključi kako su mjesta na kojima smo viđeni i na kojima čuju što govorimo – sveta mjesta. „Ona nas podsjećaju na vrijednost ljudskog bića. Ona nam daju snage da nastavimo živjeti. Konačno, ona nam čak mogu pomoći da svoju bol pretvorimo u mudrost.“

S tom sam pričom uvela svoju publiku u radionicu koja je uslijedila.

Nazvala sam je „Dug put kući“ po istoimenoj pripovjetci Naomi Rachel Remen (4. dio knjige“Priče koje iscjeljuju“: SLOBODA).    

STRUKTURA RADIONICE: Radionica je podijeljena u dva dijela. U prvom dijelu predstavljam junakinju naše priče te sudionici dobiju zadatak da nacrtaju lice žene koja je savršeno sređena, našminkana i dotjerana. U toku crtanja obilazim sudionike te im sugeriram gdje još mogu poraditi na sređenosti crteža, ukazujući im čemu se još mogu posvetiti. Crtamo samo lice kako bi se usmjerili na detalje. Sudionicima ukazujem koliko je važno da osjete kako je lice koje nastaje u njihovim predodžbama dotjerano do te mjere da gotovo i nije moguće više nešto napraviti kako bi ga se usavršilo.

Nakon likovne radionice u kojoj su nacrtali lice savršeno dotjerane žene te se pritom na osjetilnoj razini poistovjetili s junakinjom, sudionici su spremni za slušanje priče.

Priča kazuje o mladoj i vrlo lijepoj ženi koja posjećuje svoju liječnicu zbog nezadovoljstva nekim aspektima svoga braka. Ona uz sebe ima savršenog partnera, ali mu ipak nešto nedostaje. Sposoban je, zarađuje novce, pažljiv je i brižan, emocionalno otvoren i osjetljiv, nježan, posvećuje se vezi, ali u romantičnom dijelu njihove veze nedostaje mu strasti. Ona nije sigurna želi li uz sebe muškarca koji pita smije li je poljubiti! 

Sve se iznenada promijenilo, priča Naomi Rachel Remen, kad je jednog popodneva Helena, naša junakinja, doživjela veliki potres usred robne kuće u kojoj je tražila savršenu haljinu za neku važnu prigodu. Bila je na trećem katu kad se zemlja potresla, a nakon toga našla se usred meteža ljudi koji su bezglavo trčali tražeći izlaz. Sredstva javnog prijevoza nisu radila, a njezin auto bio je neupotrebljiv: ključevi, baš kao novčanik i sve ostale njezine stvari, nestali su u ruševinama zgrade. Krenula je na dug put prema kući pješice, još uvijek obuvena u svoje prekrasne cipele visokih potpetica i obučena u svilenu haljinu boje marelice. Putem je izula svoje divne cipele, čarape su joj se pokidale, noge su joj bile izranjavane, bila je raščupana i uplakana. Kad se pojavila na vratima svog stana, nakon nekoliko sati hoda, otvorio joj je njezin suprug. Obasuo je njezino lice poljupcima, uzeo je u naručje i strastveno vodio ljubav s njom na podu. 

Kasnije ga je upitala kako to da nije ranije upoznala tog strastvenog muškarca, a on joj je na to odgovorio: _______________________________________.

Na ovom mjestu sudionicima radionice dijelim prazne papire na koje zapisuju svoje odgovore. Što je Heleni odgovorio njezin suprug? Zašto nikada prije nije bio tako spontano strastven? 

Ako su tijekom crtanja dobili priliku identificirati se s glavnom junakinjom, sad sudionici radionice dobivaju priliku biti u cipelama njezinog supruga. U našoj je radionici bilo različitih glasova, ali jedno im je bilo zajedničko – Helenin suprug bio je sretan što je konačno pred njim bez maske opterećujuće savršenosti stajala žena koju voli.

Tekst može djelovati terapeutski ako se možemo poistovjetiti s junakom priče. Zadatak je biblioterapeuta da tekst priredi tako da se pojedinac ili grupa s kojom radi mogu prepoznati u liku ili u priči. U radionici koju smo proveli u Gradskoj knjižnici „Nikola Zrinski“ Čakovec, u sklopu projekta IMPULS za 54+, sudjelovale su većinom žene i to uglavnom žene srednje životne dobi te sam za njih birala tekst koji pogađa temu s kojom se često susreću. 

Sudionice su se najprije identificirale s junakinjom priče u likovnom dijelu radionice. Slušanje priče osvijetlilo je kompleksnu situaciju u kojoj junakinja uslijed nekih vanjskih okolnosti ispada iz ravnoteže i njezina se pozicija bitno mijenja. S druge strane, mijenja se i pozicija njezinog supruga. Istražujući mogući odgovor na pitanje zašto Helena nije ranije upoznala njegovu strastvenu stranu, sudionice imaju priliku istražiti svoje osjećaje prema novonostataloj situaciji iz druge perspektive. Tako dolazimo do uvida na osjetilnoj razini.

Tako je 10. svibnja knjižničarima u Gradskoj knjižnici „Nikola Zrinski“ u Čakovcu kroz predavanje i radionicu predstavljena biblioterapija, a o raznim mogućnostima primjene ove metode razgovarali smo nakon radionice. Sudionici su postavljali pitanja koja su se najčešće kretala oko teme poticanja čitanja kod djece osnovnoškolske dobi, ali ih je posebno zanimala i primjena interaktivne biblioterapije u radu s korisnicima koji učestalo traže literaturu za određeni problem.

Ivana Bašić


Nema komentara:

Objavi komentar